KARTA JE BILA POGREŠNA

Postoji čudna oholost koja prati ljudska bića: vjerujemo da možemo predvidjeti život. Provodimo godine gradići planove, strategije, proračune, projekcije. Zatim dođe stvarnost, a stvarnost nikada nije pročitala naše rasporede. Najvažnije prekretnice uvijek su došle bez najave.

Kad se stol promijeni, akumulirano iskustvo ne nestaje, ali postaje nedovoljno. Moraš ponovno učiti, ponovno promatrati, ponovno slušati. Ponižavajuće je, a istovremeno izvanredno — podsjeća nas da smo učenici mnogo duže nego što vjerujemo.

Neizvjesnost nije greška sustava. Ona je sustav. Kad to napokon prihvatiš, prestaješ juriti za apsolutnom kontrolom i počinješ živjeti kao istraživač — s pažnjom, poštovanjem, znatiželjom. Najbolje i najgore stvari nikada ne šalju najavu.

Mnoga iskustva koja smatram temeljnima nikada ne bi prošla racionalnu preventivnu procjenu. Ipak su izgradila osobu kakva sam postao. Najvažnije stvari mog života uvijek su se dogodile izvan svake prognoze. I upravo tamo počeo je najbolji dio priče.