ONO ŠTO OSTAVLJAMO NEVIĐENO

Postoji pitanje koje stiže kasno: što će ostati kad nas više ne bude? Dugo sam mislio da je nasljedstvo nešto vidljivo — djelo, tvrtka, knjiga. Zatim mi je vrijeme pokazalo dublju istinu. Najvažnije stvari koje ostavljamo ne mogu se vidjeti. Ne pojavljuju se u popisima. A ipak nastavljaju živjeti.

Kako su godine prolazile, prestao sam se pitati samo što gradim, i počeo pitati što prenosim. Građenje se tiče sadašnjosti. Prenošenje se tiče budućnosti — budućnosti u kojoj žive ljudi koje ne možemo poznavati, koji će primiti posljedicu, a ta će posljedica govoriti umjesto nas.

Sve što je izgledalo trajno u mom profesionalnom životu pokazalo se privremenim — tvrtke, tržišta, tehnologije. Ono što traje gotovo nikada se ne poklapa s onim što posjedujemo. Poklapa se s onim što prenosimo: rečenica, načelo, primjer, oblik prisutnosti.

Na kraju života malo tko pamti točan broj pobjeda. Mnogi pamte kako su bili tretirani, primljeni, poštovani, voljeni. To je nevidljivo nasljedstvo — ono koje se ne pojavljuje na fotografijama, ne traži pažnju, a ipak je dio koji najdulje traje. Ono što smo ostavili neviđeno.