Vatikanski trošak koji ne postoji

Vatikanski trošak koji ne postoji Vatikan je nedavno objavio informacije o primanjima kardinala i Svetoga Oca. Same brojke nisu osobito iznenađujuće. Mnogi kardinali, osobito oni koji služe unutar Vatikana, navodno primaju između 3.000 € i 5.000 € mjesečno. Iznenađujuće je nešto sasvim drugo. Papina službena plaća iznosi nula. Vatikan izravno pokriva njegove osobne potrebe i troškove. Na prvi se pogled to može činiti plemenitim, čak i vrijednim divljenja. Djeluje u skladu s duhovnom naravi te službe i s tradicijom Crkve koja odavno razlikuje služenje od osobnog bogaćenja. Ipak, što se o tome više razmišlja, to se jasnije nameće jedno jednostavno ljudsko pitanje. Ako bi papa htio kupiti novine, sladoled, bocu vode ili jednostavno platiti kavu, bi li to mogao učiniti posve sam? Pitanje nije u iznosu novca. Pitanje je u autonomiji. Život u kojem svaki osobni trošak apsorbira institucija ujedno je i život u kojem privatnost može nestati, samoća postaje rijetka, a i najmanja osobna gesta riskira da postane administrativno pitanje. A ipak, prije nego što je Njegova Svetost, on je čovjek. Čovjek rođen u obitelji. Čovjek s prijateljima, uspomenama, rodbinom i osobnim naklonostima. Čovjek koji bi, unatoč tome što nosi jednu od najzahtjevnijih odgovornosti na Zemlji, morao zadržati dostojanstvo upravljanja barem malim dijelom vlastitih sredstava.

Taj aranžman djeluje manje kao duhovno načelo, a više kao nasljeđe nekog drugog doba. Nije teološki relikt. Nego menadžerski. Ta me misao navela da zamislim jednostavnu alternativu. Ne ekonomsku reformu. Korporativni ritual prilagođen ljudskoj stvarnosti. Ako kardinali primaju između 3.000 € i 5.000 € mjesečno, zašto primanja ne bi bila strukturirana kroz: — fiksni osnovni dodatak. — komponentu vezanu uz mjerljive ciljeve. — komponentu vezanu uz kvalitativne doprinose. — i simbolično priznanje za Svetoga Oca, jednako malom postotku prihoda institucije. Ne da se papu obogati. Ne da se vjera komercijalizira. Ne da se Crkva pretvori u korporaciju. Nego jednostavno da se odgovornost poveže s priznanjem. U svakoj organizaciji vodstvo naposljetku crpi svoju snagu iz ljudi kojima služi i koje koordinira. Što je zajednica jača, to je institucija jača. Što je institucija jača, to je veći legitimitet njezina vodstva. Vatikan nije korporacija. Ali ni najvidljivija religijska figura na Zemlji ne bi smjela biti stavljena u paradoksalan položaj da izvršava golemu vlast, a da pritom nema baš nikakvu osobnu ekonomsku autonomiju. Ovo nije teološki argument.

Ovo je ljudski argument.

Dvije tisuće godina Crkva propovijeda zajedništvo, solidarnost i ideju da snaga dolazi iz jedinstva, a ne iz izolacije. Možda bi to načelo trebalo vrijediti i na samom vrhu. Jer pojedinci su sami po sebi rijetko jaki. Uvijek je zajedništvo ono koje stvara snagu. A ako je ta lekcija istinita za vjernike, trebala bi biti istinita i za čovjeka koji je cijeli svoj život proveo poučavajući je.

Hvaljen Isus Krist. Ferdinando

P.S. — Zatekao sam se kako se pitam: ako Njegova Svetost posve ovisi o instituciji, i nitko mu ne posudi ni jedan jedini dolar, kako bi uopće trebao doći i sresti se sa mnom?