POSLJEDNJI KORAK

Kao djeca vjerujemo da svijet završava tamo gdje završava naš pogled. Zatim odrastemo, i otkrijemo da najvažniji rubovi nisu geografski. Oni su unutarnji. Svaki put kad bih dosegnuo cilj, pojavio bi se drugi. Zatim sam počeo primjećivati: nisu me preobražavale prekretnice. Bili su to prijelazi.

Rub je tanka linija gdje sigurnosti završavaju a mogućnosti počinju. Zato je zastrašujuć i zato je dragocjen. Ljubav živi izvan ruba kontrole. Povjerenje živi izvan ruba straha. Rast živi izvan ruba navike. Nitko doista ne prijeđe unutarnju granicu a da nešto ne plati.

Zato mnogi ljudi radije ostaju, ne zato što su slabi, nego zato što razumiju cijenu. Problem je što i ostajanje ima cijenu — propuštenu mogućnost, neživljeni život. Počeo sam gledati na rub ne kao na prepreku nego kao na poziv da prestanem definirati sebe onime što sam učinio.

Gledajući unatrag, ne sjećam se svih rezultata. Sjećam se rubova — trenutaka kad sam se mogao vratiti, a nisam. Svako ljudsko biće posjeduje rub, nevidljivu liniju iza koje počinje sljedeća verzija sebe. Tamo svijet postaje veći. Tamo priča nastavlja. Izvan ruba.