KUĆA U NAMA

Godinama sam vjerovao da je sjećanje arhiv, spremnik u kojem se čuvaju činjenice, imena, lica. Zatim me vrijeme naučilo nešto drugačije: sjećanje ne pohranjuje. Ono stanuje. Nije arhiv. To je mjesto, sa sobama, hodnicima, vratima — neka često otvarana, druga zatvorena godinama.

Živio sam dovoljno dugo da vidim ljude kako nestaju, mjesta kako se transformiraju, cijele svjetove kako se raspadaju. A ipak je nešto ostalo: sjećanje, ne kao nostalgija, nego kao kontinuitet. Nostalgija gleda unatrag. Sjećanje povezuje. Sjećanje može postati zatvor, ili knjižnica. Ovisi kako ga koristimo.

Prava geografija i unutarnja geografija rijetko se poklapaju — postoje gradovi u kojima sam živio godinama koje se malo sjećam, i mjesta prijeđena za nekoliko dana koja i dalje žive u meni. Sjećanje ne mjeri vrijeme. Mjeri značenje.

Kad danas gledam unatrag, ne vidim niz godina. Vidim mjesta — unutarnja mjesta, neka svijetla, neka teška, sva potrebna. Sjećanje ne služi da se vratimo. Služi da razumijemo. Sjećanje je mjesto u kojem nastavljam živjeti, zajedno sa svime što me učinilo onime što jesam.