GILLETTEOV ČOVJEK I JAPANKE

The Gillette Man and Japanese Women — a Gillette man with Japanese women at a round table in a Roman trattoria, St. Peter's dome in the window

The Art of Attraction · Hrvatsko izdanje ·  Br. 11

GILLETTEOV ČOVJEK I JAPANKE


Upravo sam bio stigao u Rim i, kao i uvijek, posjetio sam Baziliku svetoga Petra u Vatikanu. Bila je to moja jedina počast mojem prvom kolegi iz Gillettea, onome koji je obrađivao područje Galileje s timom od dvanaestorice koji su ga svuda slijedili. Brojke koje je ostvario bile su takve da ga, dvije tisuće godina poslije, ni Wall Street ne uspijeva staviti na svoje burzovne liste.

Hodao sam hodnikom koji vodi do glavnog ulaza, bilo je jedanaest ujutro, kad mi je jedna skupina ljudi privukla pozornost jednom rečenicom: HELP ME, PLEASE?

Taman toliko vremena da shvatim je li poziv u pomoć namijenjen meni, i dok sam se okretao, susreo sam pogled šest žena tipično azijskih crta: odmah nasmiješenih, vedrih, lijepih, ljubaznih, dobro odgojenih, elegantnih. Odmah sam shvatio da nisu Kineskinje, te Napuljke bademastih očiju. I doista, kad sam pitao WHERE ARE YOU FROM, sve su zajedno odgovorile: I come from Japan. Žene i kćeri Izlazećeg sunca:

MY JAPAN.

Smiješim se i odmah se predstavljam, otprašujući engleski koji već neko vrijeme nisam koristio: NICE TO MEET YOU, MY NAME IS FREGA. A one toplo odgovaraju, savršeno usklađeno, u zboru, zovući me… FREGA SUN.

K vragu. Još nisam ni progovorio, a već me zovu suncem. I evo mojeg pitanja: zašto me zovete suncem? Prasnu u smijeh kao lude da bi objasnile da njihov SUN nije sunce nego SAN, njihov najfiniji oblik poštovanja prema osobi. Govorile su u šifri.

Tada sam stao u sredinu i objasnio što SAN znači na talijanskom: to je riječ koju dajemo katoličkim svecima, onima koje je Majka Crkva proglasila svetima i koji su prešli u bolji život. A ja još nisam imao pravo na taj naslov, samo zato što sam još bio živ.

Eh. Sve se smiju kao lude.

Nisam znao što bih još učinio ili rekao. Njihov maloprijašnji HELP ME PLEASE nestao je, ali bio sam na povlaštenom mjestu i ni za što na svijetu ne bih ga napustio: u glavama žena.

Najstarija me uhvatila pod ruku, nastavila mi se smiješiti i pozvala me da pođem za njom i ostalima. Krenuli smo prema izlazu. Pomislio sam da je to još jedna od šala mojeg galilejskog kolege. Ali kamo idemo?

Nekoliko ulica, nekoliko sporednih uličica, i stižemo u rimsku tratoriju, gdje me pozivaju na ručak. Iznenađen sam i pogođen, ali sve se to događa iz samo jednog razloga: Japanke imaju radar, kao sve žene na svijetu, ali njihov je drukčije ugodila kultura samuraja, u kojoj se prije svakog života stavlja kodeks. Da, dobro ste čuli. U Rimu smo, u Italiji, ali unutar te tratorije govorile su mi: WELCOME TO JAPAN.

Sjedamo za strogo okrugao stol. Svi se gledamo u lice. To nije uobičajen oblik stola za talijansku gostionicu, ali možda su ga izabrale upravo zato.

Pitaju me koliko imam godina, čime se bavim, jesam li Talijan, jesam li oženjen, imam li djece. A ja odgovaram pitanjem: ovako li policija u Japanu ispituje lopove?

Još jedan prasak smijeha. Ali znatiželjne su, žele znati i žele uzeti ne pitajući: one su žene svijeta.

Kažem im da sam kognitivni lopov. U Italiji ta uloga pripada onima koje zovemo rubacuori, kradljivci srca, koji nisu uvijek klasični latinski ljubavnici. Oni su bili dobri pedesetih; sada im je istekao rok, kao jogurtu.

Prasak smijeha, ali ne mogu razabrati smiju li se šalama, mojem držanju ili je to samo uljudnost. Tada mi najstarija iz skupine, gotovo kao da se ispričava, objašnjava njihovo ponašanje i daje mi da nazrem japansku kulturu, i upravo tu shvaćam da sam u jednom od domova koje sam u životu posjećivao.

Počinje govoreći da nisu šest glupih gusaka koje gaču prije nego što uđu u vodu: osmijeh je užitak, radost, poštovanje, a ne samo emocionalna crta.

Ne popuštaju ni pedlja u želji da dobiju odgovore na svoja pitanja, pa im kažem da imam šezdeset i jednu godinu, da sam oženjen, da imam troje djece i da imam dogovor sa suprugom koji datira iz 1993. i koji mi dopušta da se zaručim bilo gdje na svijetu pod samo jednim uvjetom: da to bude na ugovor na određeno vrijeme, i bez davanja djece ikome.

Mislio sam da će se osmijesi opet upaliti, ali kao čarolijom nestaju, a na svako lice stiže ozbiljna verzija, toliko da se pitam gdje sam pogriješio.

Najstarija iz skupine nagne se bliže i odmah mi kaže da su u Italiji trideset dana i da su upoznale mnogo ljudi, ali da se nitko nikad nije ponio s takvim intelektualnim poštenjem. Ukratko: kompliment.

Nikad nisam imao trenutak gubljenja puta ni sukob s vlastitom osobnošću, ni ego kojemu bih morao polagati račune. Ali znao sam da sam u tom točnom trenutku kognitivno na vrhu planine Fuji, samo s krive strane, unutar rimske tratorije.

Moje kratko razmišljanje još nije ni izblijedjelo kad mi se najmlađa obrati i kaže: Mr. Frega Fuji. A ja: minchiaaaaa.

Tražim je u njezinu pogledu, u njezinim očima, i nježno joj kažem: dušo, hvala ti za Fuji, ali sada moram ići, vrijeme je prošlo. Prije toga, međutim, stavljam na stol svoje neposlovne posjetnice gillettenarrative.com, po jednu za svaku od njih.

Pogođene su. Znaju tu stranicu. Cijeli je Japan zna; one su je prve na svijetu otkrile. Možda tek sada shvaćam razlog.

Kodovi koje mi je ostavio otac: nikad ga nisam imao priliku pitati je li ikad bio u Japanu, ali u jedno sam siguran. Šest žena ih je dešifriralo i u tišini dalo svoju presudu.

Odlazim. Ostavljam nešto novca na stolu za njihov ručak i vidim kako sve zajedno plaču. Mislim da su uvrijeđene jer se nisam zaručio ni s jednom od njih. Umjesto toga, sve mi u zboru mašu na pozdrav, govoreći:

ciao gillettenarrative


Ferdinando

· · ·

On više ne prodaje. On pripovijeda.
I čini to besplatno, za žene koje ga uistinu vide –
kojima nikad ništa nije posvetio.

Čast ženama svijeta.
Uspjeh muškarca uvijek je i samo prolazio kroz njihove ruke.

PDF ← The Art of Attraction