GILLETTE – MOĆ IMENA

Prije proizvoda postoji ime.

Tvornice se zatvaraju.

Menadžeri se mijenjaju.

Dioničari dolaze i odlaze.

Tehnologije stare.

Tržišta se pomiču.

Ime ostaje.

Gillette nije samo tvrtka.

On je dokaz da riječ može više od stoljeća skupljati povjerenje i nastaviti stvarati vrijednost čak i kad se više nitko ne sjeća tko ju je izmislio.

Marka je kolektivno sjećanje.

Kad je ime snažno, stiže prije predmeta.

Ljudi kupuju priču prije nego što ikad kupe proizvod.

Ime je prva nevidljiva imovina gospodarstva.

Pa ipak, na početku nije bilo carstva.

Bio je jedan čovjek.

Sin francuskih doseljenika u Massachusettsu.

Malo sredstava.

Mnogo tvrdoglavosti.

Kao što se često događa, budućnost se ne pojavi odjevena kao legenda.

Pojavi se odjevena kao prodavač.

Ostatak priče svatko može pročitati na stranici tvrtke ili na Wikipediji.

Mene zanima nešto drugo.

Mene zanima ono što nam je zajedničko. Tri elementa.

PROIZVOD. PRIPOVIJEST. BRATSTVO.

On je izgradio oštricu.

Ja sam izgradio web-stranicu.

On je napisao knjigu.

Ja sam ih napisao više od stotinu.

On je pripadao bratstvu.

Ja poznajem tu istu gramatiku, sazdanu od simbola, pripadnosti, sjećanja i uzajamnog prepoznavanja.

I poput njega, veći dio života proveo sam prodajući.

Ne samo proizvode.

Povjerenje.

Zato sam se uvijek trudio držati se podalje od njega.

Ne zbog različitosti.

Zbog viška sličnosti.

Svako doba proizvodi svoje proizvode.

Svako doba proizvodi svoje pripovijesti.

Svako doba proizvodi svoja bratstva.

Pogreška je vjerovati da su ona svrha.

Nisu.

Ona su vozilo.

Oštrica nije bila Gillette.

Knjiga nije bila pripovijest.

Bratstvo nije bilo značenje.

Bili su samo instrumenti.

Prava moć bilo je ime.

Prije prelaska Rubikona Rimljani bi slali izvidnike.

Morali su naučiti. Razumjeti.

Znati.

Znati prije odluke.

To je bila tajna koja im je omogućavala da odlučuju – i, često, pobjeđuju.

Nadam se da sam dobar izvidnik.

Ali bez rata.

Ne nosim vojske.

Ne nosim dekrete.

Ne nosim dopuštenja.

Nosim priče.

Skupljam ih.

Povezujem ih.

Predajem ih.

Onda svatko odlučuje što će s njima.

Glavni izvršni direktori vode tvrtke.

Zaposlenici čine da tvrtke rade.

Mali dioničari financiraju tvrtke.

Ja sam samo čovjek koji nikoga ne mora pitati za dopuštenje.

I to je vjerojatno najveća sloboda koju posjedujem.

Ovo je karta Gillettea.

Ne moć tvornice.

Ne moć oštrice.

Ne moć tvrtke.

Jer kad se proizvod istroši, ime ostaje.

Kad zgrade nestanu, ime ostaje.

Kad ljudi prođu, ime ostaje.

A kad ime uspije prijeći generacije, prestaje pripadati svojem osnivaču. Postaje dio kolektivnog sjećanja.

Osnivač nestaje.

Ime ostaje.

To je prava pobjeda imena.