PROVJERI PRIJE NEGO ŠTO POVJERUJEŠ

To se događa oduvijek. Danas, možda, i češće.

Ljudi govore uvjereni da znaju što govore. Govore sa sigurnošću onih koji su već izrekli presudu, koji vjeruju da njihovo stajalište uopće nije stajalište, nego cijeli krajolik. A onda sretnu nekoga tko je spreman razjasniti, odvojiti jedno od drugoga, unijeti svjetlo ondje gdje je trenutak prije bilo samo mišljenje.

I ponekad se zaustave i poslušaju.

Ne čine to svi.

Od 1980. godine nadalje sve se uistinu ubrzalo. Možda iz straha da ćemo zaostati za Svemirom i njegovim stanovnicima, prešli smo od zvuka bubnjeva i dimnih signala do toga da razgovaramo na ulici, na poslu, u vlakovima, posvuda, s neznancima.

Neznanci, da, ali već informirani.

Ili barem uvjereni da jesu.

A ipak me je majka, otkad sam bio dijete, uvijek upozoravala da ne razgovaram s neznancima.

Kako da joj danas objasnim da svijet traži upravo suprotno?

Odande gdje je sada, naravno, ne može se služiti tehnologijom. Ali nemojte se zavaravati: Kalabrijka poput nje nije u zatvoru. Vratila se u kuću Očevu kako bi obavljala druge dužnosti i preuzela druge uloge.

Možda će se ponovno roditi kao žena negdje u mojoj obitelji i promatrati me kao nekoć, kad sam bio dječak, pokušavajući me ukrotiti samo pogledom.

Ali bio sam, i ostajem, neukrotiv.

Ne tražim ničije dopuštenje.

Zna to i današnja tehnologija. Kad sam se susreo i sukobio s umjetnom inteligencijom i algoritmima, natjerao sam ih da eksplodiraju. Ne zato što sam objavio rat strojevima, nego zato što ni strojevi ni njihovi vlasnici nisu bili kadri pokoriti me.

U ovom trenutku, međutim, nameće se pitanje: tko su zapravo ta dva lika, algoritam i umjetna inteligencija?

Spominjemo ih neprestano, kao da su nam bliski rođaci. Prizivamo ih kad nam nešto olakša život i krivimo ih kad nam nešto izmakne kontroli. A ipak ih često brkamo, kao da su ista stvar u dva različita odijela.

Nisu.

Algoritam je postupak. Niz uputa. Netko mu kaže: ako se dogodi ovo, učini ono. Ako je cesta zatvorena, promijeni put. Ako je broj paran, prepolovi ga. Ako nedostaje sastojak, zaustavi se ili ga zamijeni prema pravilu koje si dobio.

Algoritam ne raspravlja. Ne tumači. Ne vrijeđa se.

Prije svega, ne izmišlja.

Izvršava.

To je gramatika.

Umjetna inteligencija, s druge strane, pokušaj je da se izgrade sustavi sposobni nositi se sa zadacima koje smo do jučer povjeravali samo ljudima: prepoznati lice, protumačiti tekst, prevesti rečenicu, pronaći veze u podacima, oblikovati odgovor, predvidjeti ponašanje.

Nije to ljudski um prenesen u računalo i nije svijest.

To je skup tehnika osmišljenih da približno obavljaju kognitivne zadatke.

Da ostanemo u svijetu pisanja: algoritam je gramatika – uredna, nužna, nepopustljiva. UI je pisac koji je pročitao golemu knjižnicu i sada pokušava sastaviti novu stranicu.

Može vas iznenaditi. Može se činiti briljantnom. Može čak pronaći rečenicu koja vas pogodi.

Ali može i pogriješiti s apsolutnom sigurnošću. Može pobrkati pojedinost, izmisliti izvor, složiti uvjerljive riječi, a da ne posjeduje istinu.

I u tome je razlika koja je bitna.

Tradicionalnom algoritmu treba netko tko će mu pokazati put. Ako se situacija promijeni, a nitko ga nije naučio što da radi, ostaje zarobljenik svojih uputa.

UI, barem onaj njezin dio koji se temelji na strojnome učenju, dobiva primjere i traži pravilnosti u podacima.

Ne predajete joj svaki odgovor.

Pokazujete joj slučajeve, informacije, pokušaje. Sustav sam traži obrasce i gradi vjerojatan odgovor. Strojno učenje izgrađeno je oko sustava koji se prilagođavaju na temelju podataka kako bi s vremenom poboljšali svoju učinkovitost.

To ne znači da UI zna sve.

To samo znači da može prepoznavati obrasce brzinom i pamćenjem kakve nema nijedno ljudsko biće. Ali prepoznati obrazac nije isto što i razumjeti svijet.

Sustav može prevesti metaforu na trideset i tri jezika i istodobno zakazati pred jednostavnim, loše postavljenim pitanjem, pred nepotpunim kontekstom ili pred elegantno napisanom laži.

Algoritam je krut.

UI je prilagodljivija, ali to je ne čini slobodnom.

Algoritam može izračunati najkraći put do odredišta. UI može promotriti fotografiju i reći nam što se na njoj naizgled nalazi, saslušati pitanje i sastaviti odgovor, analizirati tisuće stranica i napisati sažetak.

Ali iza jednoga i drugoga uvijek stoji ljudska ruka: onaj tko je napisao pravila, odabrao podatke, postavio cilj, odlučio što treba nagraditi, a što odbaciti.

Dakle, UI i algoritmi nisu suprotnosti.

Umjetna inteligencija živi od algoritama, ali nije svaki algoritam umjetna inteligencija. Suvremena UI često se služi algoritmima strojnoga učenja: alatima koji prilagođavaju svoje unutarnje parametre na temelju dostupnih podataka kako bi stvarali predviđanja, klasifikacije ili odgovore.

To je matematika velikom brzinom, a ne magija.

To je statistička konstrukcija, a ne otkrivenje.

I tako se vraćamo ljudima koji govore uvjereni da znaju.

Ne zna svatko tko govori što govori.

To vrijedi za čovjeka u kafiću, za rastresenog profesora, za političara na televiziji, za onoga tko piše na društvenim mrežama, pa čak i za stroj koji može odgovoriti za nekoliko sekundi.

U svakom sustavu, različitim riječima, ali s istim smislom, visi malo upozorenje:

Oprez: mogu pogriješiti. Uvijek provjeravaj ono što govorim. Provjeri prije nego što povjeruješ.

To je rečenica koju bi moja majka odobrila.

Ponavljala mi ju je, u drugim oblicima, još prije nego što sam imao djevojku. Naravno, nije znala da sam već proveo opsežne testove performansi i pouzdanosti, i s drugima, uz nulte troškove.

Ali to je, kao i svako dobro istraživanje, obavljeno na terenu.