GILLETTEOV ČOVJEK, CIPELE

KOJA JE RAZLIKA?

Bio je 10. studenoga 1984., 9.30 ujutro. Otac je otvorio vrata moje sobe, pustio unutra svjetlo i rekao: „Nando, karabinjeri su na vratima i traže tebe. Što si, jebote, napravio?”

„Tata”, rekao sam, „zezaš me? Pusti me da spavam. Jutros sam kasno došao. Melania me jučer dokrajčila.”

„Tko je, jebote, Melania? Diži guzicu, umij se, obuci se i dođi ovamo. Razgovaraj s njima i saznaj što hoće.” „Dobro, dolazim.”

Zastavnik Posca i zamjenik brigadira Patanè provjerili su mi osobnu iskaznicu, a zatim mi rekli: „Ako se 17. studenoga ne javite u Školu oklopnih postrojbi ‚Ferrari Orsi’ u Caserti kako biste izvršili obvezu vojnog roka, Vojno državno odvjetništvo sutra će ujutro odmah izdati nalog za uhićenje. Doći ćemo po vas i odvesti vas u zatvor.”

Pogledao sam ih i rekao: „Hoćete kavu? Upravo sam se probudio. Odmah se vraćam pa mi možete ispričati drugu polovicu ovoga filma. Smiješni ste, moram priznati.”

Otac je vojnicima pokazao rukom da sam poludio, i oni su zastali. Kad sam se vratio iz kuhinje, pitao sam jesam li trebao dobiti poziv za vojsku. Imali su potvrdu koju je potpisala moja majka, koja je u tom trenutku bila na poslu.

Ne gubeći više ni sekunde, ispričao sam se zbog nesporazuma i uvjerio ih da ću biti ondje toga dana, spreman obući onu odjeću koju nosiš dvanaest mjeseci dok joj ne istekne rok kao jogurtu.

Spremio sam se. One noći kad sam odlazio, otac se oprostio od mene mahnuvši rukom. Kad sam ga zamolio da doda nešto mojih nekoliko lira – današnjih deset eura – rekao je: „Neka ti potraje. Dobivat ćeš 60.000 lira mjesečno. To je sve od čega ćeš živjeti.”

Majka se pravila da spava i nije odgovorila. U 23.45 moj prijatelj Oreste došao je pred moju kuću u očevu Fiatu 850 – otac mu je radio na željeznici – i odvezao me na kolodvor. Tada nisam razumio ponašanje svojih roditelja. Ono što su učinili činilo mi se normalnim. To je bila moja prva prava lekcija.

U Napulj sam stigao sljedećega jutra u 6.10, zatim sam vlakom otišao u Casertu. Na kolodvoru sam pitao za put do vojarne i pješačio još trideset minuta do ulaza. Javio sam se dežurnom časniku, koji je rekao: „Još jedan zakašnjeli, kontingent 9/84.” Ulazio sam u novi dom. Napustit ću ga godinu dana poslije.

Poslali su me ravno u intendanturu. Dali su mi ruksak, dva para vojničkih čizama – jedne niske, jedne visoke – remen, vunene čarape, dvije porcijaše, šalicu, čuturicu, čeličnu kutiju za lijekove, tenisice, maskirnu odoru, kapu, svečanu odoru, fes za nošenje u vojarni, dva para bokserica ravno iz Prvoga svjetskog rata i dvije vunene potkošulje dugih rukava. Nasmiješio sam se, ne shvaćajući još koliko će mi te potkošulje spasiti život.

Osjećao sam se kao u filmu. Izašao sam zviždućući, a jedan časnik koji mi je dolazio ususret zaustavio me i dao mi dva dana kazne jer ga nisam pozdravio. Sudbina je odlučila da ću četrdeset i osam sati biti zatočen na svojem ležaju, ne viđajući nikoga.

Dva jutra zaredom dopalo me dežurstvo u zahodima: čišćenje zahoda nakon što se 280 ljudi posralo – a nisu svi uspjeli pogoditi unutra. Nije mi se gadilo. I to je bio vojni rok. Morao sam vidjeti i naučiti da ne sere svatko istom bojom, i to nije samo zbog hrane.

Nakon tjedan dana posjetio me jedan suborac iz blizine mojega rodnog mjesta. Zvao se Franco Nicolò, kontingent 5/84. U civilu je bio prodajni predstavnik svjetski poznate marke cipela. Svidio sam mu se. Nakon četrdeset dana uspio mi je srediti dopust od četrdeset i osam sati i zajedno smo odjurili kući njegovim autom. Osam sati vožnje, ali isplatilo se.

Kod kuće me majka pitala jesam li pobjegao. Očekivala je da me se riješila na mnogo dulje. U ponoć u nedjelju Franco je došao po mene i krenuli smo natrag.

Kad sam ušao, rekao mi je da držim između nogu demižon vina od pet litara. Bio je za njegova zastavnika – način da ostane u njegovoj milosti. Ali dok smo stigli do vojarne, bili smo pijani. Odmah smo se javili bolesni na dva dana.

Zatim je jedan časnik javno zaprijetio Francu. Franco mu je odgovorio: „Čim izađemo iz vojarne, upucat ću vas.” Časnik ga je dao uhititi i izvesti pred vojni sud. Dobio je šezdeset dana vojnog zatvora.

Ondje ga više nikada nisam vidio, jer su me premjestili drugamo. Ali kad je to vrijeme prošlo, često smo se nalazili blizu posla i zajedno jeli, prisjećajući se zastavnikova vina.

Otvorio je samoposlužne trgovine cipela, i posao je išao dobro. Kad god bih svratio nešto kupiti, dočekali bi me kraljevski – popust na popust. Ali samo sam ja znao da je on bolji prodavač od mene. Nikada nisam rekao ni riječ. Već sam bio GILLETTEOV ČOVJEK.

CENTAR ZA OBUKU NOVAKA

Počela je obuka: rastavljanje i sastavljanje puške, pa još jedne, pa pištolja. Njihovo čišćenje. Marševi, trčanje, odmori, menza, nužne dužnosti po vojarni, menza za vojnike, menza za dočasnike i menza za časnike.

Bio je Božić, devet navečer, ledeno. Te vunene potkošulje bile su spas, osobito kad smo počeli s prvim stražama. Zatim su nas nagradili s petnaest dana čuvanja skladišta baruta. Pranje je bilo fatamorgana. U gaćama više nisi mogao razlikovati parazita od prljavštine, ni madež od uši.

Temperatura je bila suluda: minus trideset. Pišanje je bilo nemoguće – smrzavalo se, i hodao si okolo sa stalaktitom mokraće prikačenim za kurac. Hahahahaha.

A da si i pomislio zaspati, riskirao bi kaznu i zatvor. Problem nije bio kamo otići: stražarili smo upravo ondje, između zatvorenika i tvornica streljiva.

Jedne slobodne večeri bio sam podalje od časničke menze. Gledao sam lijepe, namirisane žene kako dolaze na ples sa svojim časnicima, koji su zračili šarmom i moći. I počeo sam shvaćati teškoću s kojom se moj otac morao suočiti s dvadeset i dvije godine, nakon što je napustio službu kao satnik oklopne konjice. TENKOVI. Upravo ono što sam ja trebao voziti, samo što nisam stao ni u jedan.

Ali jednoga poslijepodneva zapovjednik moje satnije pozvao me zbog vanjskoga zadatka. Trebao sam autom pratiti jednu ženu do Napulja. Nitko mi nije rekao tko je ona. Saznao sam poslije: bila je kći generala koji je zapovijedao vojarnom.

Izbor je pao na mene, i nitko mi nije znao reći zašto. Bio sam vojnik; to su bile službene misije, dodatno plaćene. Ali novac nije bio cijela priča.

Zvala se Carla. Trideset i osam godina, nikada udana, nikada zaručena. Lijepa je preslaba riječ – izazovna i nestašna, da ne kažem više.

Bilo je to moje prvo kur-toazno djelo, i nije bilo nimalo loše. Čuo sam da me poslije opet tražila, ali tada su me već premjestili u satniju vojnih sportaša. Igrao sam ragbi, a poslije sam ušao u vojnu reprezentaciju.

CIPELE

Cipele su nešto o čemu rijetko ozbiljno razmišljamo, iako su silno važne za tijelo i um. U ono je vrijeme bilo još važnije da budu od kože – jedinoga materijala koji ti je držao noge suhima, a cijelo tijelo u pogonu.

Nikada nisam potrošio mnogo cipela. Imao sam ih vrlo malo i uvijek sam pokušavao popraviti one koje sam imao. Bila mi je važna funkcija, ne izgled. Možeš udariti nogom u guzicu koga god hoćeš u bilo kojim cipelama, i nitko ne vidi imaju li dizajnersku etiketu.

Danas me žena zamoli da stanemo kod jedne samoposlužne trgovine cipela. Sjetim se da je ta trgovina nekoć pripadala Francu, mojem suborcu, i uđemo.

Prošlo je četrdeset godina. Još je ista – isti raspored. Dok žena bira cipele, dodaje mi kutije da ih držim prije nego što ode do klupa da ih isproba.

U međuvremenu jedna žena pita gdje je ženski odjel, i pokažem joj put. Jedan gospodin pita ima li određena cipela broj 41, i kažem mu da je taj broj rasprodan. Dvije žene koje isprobavaju cipele pitaju me za mišljenje, i kažem im da u tim parovima izgledaju čarobno.

Moja žena ništa ne primjećuje. Dvadeset minuta, a da toga nisam ni svjestan, postao sam prodavač u trgovini. Svi dolaze k meni. Muškarcima odgovaram hladno i loše, dok žene dobivaju svo moje divljenje za svoj izbor.

Blagajna se napuni i gotovo se sruši. Vlasnik ne može shvatiti što se događa. Platimo cipele i krenemo van, ali prije toga pitam ga poznaje li Franca. „Da”, kaže, „to je moj otac.” „Onda ga pozdravite od mene.”

Dok izlazimo, žene pokazuju na mene i mašu. Moja žena još ništa ne primjećuje.

Problem dođe otprilike dva sata poslije, kad se moja kći želi vratiti u trgovinu cipela. Ondje me vlasnikov sin povuče u stranu i kaže: „Gospodine Frega, na blagajni nisam ništa rekao. Nisam htio da kupci čuju i da nastane scena. Tata je 2021. imao strašnu nesreću, a 2023. nas je napustio.”

Iskreno mi je žao. Ispričam njegovu sinu jednu priču koju sam proživio s njegovim ocem, a on me snažno zagrli, sa suzama u očima.

Moja kći kupi cipele, plati i odemo. Dok se pozdravlja, sin dovikne: „Dođite me posjetiti. Trebaju mi prodavači poput vas, koji rade besplatno.” A ja kažem: „Niste preuzeli moje knjige, zar ne?”

Nasmiješi se. I život ide dalje.