GILLETTE: MOJA KĆI

Upravo smo sjeli za stol. Ona je bila preko puta mene. Moja supruga, koja je sjedila sa strane, pitala je zašto je promatram u tišini, bez riječi.

Pitala je postoji li razlog, neko stanje, nešto što mi je tako usmjerilo pozornost.

Jeo sam svoj hot dog – najbolje što sam mogao imati, čak i u Italiji – a moje su oči tražile njezine. Giorgia. Moja kći. Pokušavao sam shvatiti što ona u sebi nosi.

Doista je bila dio mene. Moje nesavršenosti u savršenom tijelu. Profinjen um. Žena.

U jednom je trenutku ustala da ospori nešto što sam ranije rekao – gotovo da me ispravi, onim svojim načinom, onom osobnošću – i pokušala me nekoliko puta potapšati po ramenima. Onako kako majke tapšu djecu.

Ali ja sam bio samo njezin otac. I nasmiješio sam se pomislivši da uz sebe imam još jednu ženu, nakon svoje majke, s istim zadatkom: ne da me štiti, nego da me nadzire. To je bila moja sudbina.

Pitao sam se zašto. Što je zapravo moja duša. Koga sam u tom trenutku predstavljao. Pitao sam se, iskreno, tko sam, dovraga, ja.

Isto pitanje postavljaju ljudi koji me poznaju. Oni koji me čitaju. I možda će me jednoga dana, s nekog ugla New Yorka, vidjeti s kolicima kako na ulici dijelim hot dogove – samo iz radosti da gledam ljude kako se smiješe. Kao što je oduvijek bilo, već 61 godinu. Bez ikakve cijene za ikoga.

Jer to sam ja.