GILLETTE: MOJ DJED FERDINANDO

Od jutra sam sjedio za svojim stolom – način da radim ono što želim, a ne ono što moram. Način da ostanem sretan unutar svijeta čije vrijeme trajanja još nije bilo određeno.

Između čitanja knjige, članka na internetu, telefonskog poziva prijatelja, poštara koji zvoni i supruge koja me poziva do auta da unesem vrećice s namirnicama – mnogi su pozivni centri zainteresirani da me nazovu. A ja ih iznenadim, jer njihov zahtjev prebacim na motivaciju. Kad im kažem da sam siromašan, žao im me je. Žene bi htjele nešto učiniti za mene – ali ne znaju da sam odgojen da uzimam bez prodavanja. Sveučilišna lekcija od čovjeka koji ima samo diplomu.

A usred svega toga je glazba – glazba New Yorka, Manhattana, anglofona – zatim prelazim na glazbu svojih godina i završavam s klasicima: Mozartom, Chopinom, Vivaldijem i Beethovenom. Onda pronalazim mir uz skladbe maestra Ennija Morriconea.

Upravo sam u jednoj od tih skladbi danas susreo mandolinu – djedov omiljeni instrument. Dobio ju je sa šest godina i više od devedeset godina učio je svirati po sluhu, bez studiranja glazbe i bez kupovanja tečajeva na Amazonu. Njegova jedina strast bile su serenade koje je izvodio za žene – uključujući i one po narudžbi.

Život obitelji Frega, u kojem sirovina nikad nije bio novac – samo užitak da radimo ono za što smo rođeni: da ne budemo zaboravljeni.