GILLETTE: RASA I KULTURA

Jednom sam šest mjeseci živio u stanu u Lisabonu s ljudima raznih nacionalnosti, i danas, na datum posvećen sjećanju na jedno od najnesretnijih poglavlja čovječanstva – pojavu rasizma – želim ispričati osobnu priču koja me promijenila.

Stigao sam u taj stan, na krajnjem rubu Lisabona, u jednom od najsiromašnijih i najzapuštenijih kvartova, gdje se uglavnom govorio portugalski, s ljudima iz Brazila, Angole, São Toméa, Mogadishua, Madagaskara i nekolicinom iz samog Portugala.

Jezik mi nije bio poznat, ali u ponekom žargonskom izrazu podsjećao me na dijalektalne oblike mojega grada – a povijesno sjećanje da su Portugalci nekoć kolonizirali moj kraj nije bilo samo vjerojatno, bilo je sigurno.

Jedan izraz uvijek me nasmijavao: kad su na portugalskom rekli FOCU MEU – što na kalabrijskom dijalektu ima isto značenje.

Pazio sam na sve. Alfonso, Osvaldo, Paolo, Roberto, Antonio i Ramon čekali su me svake večeri na večeri. Bio sam najstariji i htjeli su moje priče.

Jedna priča koja je ušla u povijest bila je ona o bruschetti, bussetti i busaderu – tri riječi, tri potpuno različite stvari – a ja bih se s njom igrao, pleo svoje priče, pravio se da ne razumijem, namjerno stvarao preklapanja i nesporazume, i svi bi na kraju urlali od smijeha.

Tjerali su me da priče pričam na portugalskom, a na kraju svake ispustio bih „vaffanculo” na talijanskom kao neku vrstu oslobađajućeg ventila, i svi bi se nasmiješili.

Nitko nikad nije primijetio boju moje kože. Bio sam jedini bijelac među toliko drugih boja, ali navečer, okupljeni, bili smo duga sreće i osmijeha.

Čak su se brinuli da imam što jesti kad nisam imao novca da to sam kupim, i činili su to dostojanstveno i elegantno, govoreći mi pritom da sam profesor komunikacije, mangup sa ženama i netko tko je svoj um pretvorio u blago koje treba darivati, a nikad iskorištavati.

Zato, svakome tko me čita: ovako izgleda svijet u pokretu – i kad se najmanje nadate, stigne najnezamislivija pomoć, onako kako je znaju dati samo Portugalci.