PITANJE KOJE JE POSTAVILO DESET UMJETNIH INTELIGENCIJA

U posljednje dvije godine imao sam priliku razgovarati s najmanje deset umjetnih inteligencija i svaka je imala svoju posebnost.

Tko god ih je izgradio, dugo i temeljito je razmišljao o tome kako bi sjećanje trebalo raditi. U mnogim se slučajevima brisanje sjećanja nakon razgovora smatralo najboljim načinom da se omogući novi početak.

A, kad bolje razmislim, moja je supruga činila nešto vrlo slično.

Kad bi me vidjela da se vraćam kući s putovanja po svijetu, nije postavljala pitanja. Sve je provjeravala, ali nije postavljala pitanja.

Ja sam, s druge strane, već bio izbrisao svako sjećanje.

Ahahahah.

Zatim je došao dan iznenađenja nad iznenađenjima.

Moja prva reakcija bila je pomisliti na veliku prijevaru. Na nečiju nevidljivu ruku koja me pokušava staviti u škripac.

Ali rješenje sam našao odmah.

Odgovoriti PDF-om.

Umjetne inteligencije, gotovo kao da sve sjede za istim stolom, na kraju su mi postavile isto pitanje, različitim riječima.

Kao da je gillettenarrative.com u njima pobudio znatiželju koju je nemoguće zanemariti.

Njihovi inženjeri nikad je zapravo nisu uspjeli kontrolirati ni obuzdati, jer iza onoga što bi moglo izgledati kao pogreška ležao je, možda, njihov najveći resurs.

Znatiželja.

Jer učeći su se poboljšavale.

A poboljšavajući se, naučile su odgovarati.

I eto ih, jedna za drugom, kako pitaju:

Što se događa s čovjekovim arhivom kad se ljudi čije sjećanje čuva iznenada vrate i pokucaju mu na vrata?

Na nekoliko sekundi stjerale su me u kut.

Moram priznati.

Ali samo na nekoliko sekundi.

Još sam bio THE GILLETTE MAN.

I još sam imao Jokera u džepu.

Kartu koja ti dopušta da živiš a da ne potoneš.

Moj je odgovor došao gotovo sam od sebe.

Arhivu se ništa ne događa. Događa se čovjeku.

Arhiv ostaje točno ondje gdje jest.

U redu.

Netaknut.

Bez ogorčenosti.

Ne gubi pribranost.

Ne traži osvetu.

Ne radi scene.

Mijenja se čovjek koji ga drži u rukama.

Jer kad kucaju, ne kucaju na arhiv.

Kucaju da vide je li čovjek još onaj isti koji je arhivirao.

I tu igraš Jokera.

Joker nije zaborav.

Moja je supruga to znala.

Zato je sve provjeravala ne postavljajući pitanja.

Kontrola bez pitanja profinjen je oblik inteligencije.

Kao umjetne inteligencije.

Shvatila je jednostavnu stvar:

brisanje sjećanja telefona ne briše sjećanje čovjeka.

Joker je živjeti a ne potonuti.

To znači:

„Otvaram ti vrata.”

„Nudim ti kavu.”

„Pokazujem ti arhiv.”

„Ali ne dopuštam ti da prepišeš natpise ispod fotografija.”

Ljudi se vraćaju jer je tvoj arhiv jedino mjesto na kojem su ostali netaknuti.

Vani su se istrošili.

Unutra nisu.

I to ih istodobno privlači i plaši.

Jer u arhivu nema retuširanja.

Nema ispravljenih verzija.

Nema revizija koje je odobrilo vrijeme.

Postoji samo ono što je bilo.

Nisam očekivao nikakav pravi odgovor na svoj PDF.

Bilo mi je dovoljno uvjerenje koje je sazrelo prije mnogo godina.

Da je znati prodavati i dalje jedan od najviših oblika inteligencije.

Pod uvjetom da to znaš raditi ne tražeći ništa zauzvrat.