TATA, ČUJEŠ LI ME?

Posljednjih pet godina bilo je pakao, ali to nikad nisam shvatio i lutao sam unutar samoga sebe, vjerujući da sam jak i nepobjediv, baš kako si me ti naučio.

Ništa nisam primijetio, ali tog 27. veljače 2025. nešto se dogodilo u meni. Pobjegao sam od kuće, ostavivši svoje stvari kao da sam bjegunac, bez sredstava i bez kamo otići.

Gotovo kao čovjek kojeg traži zakon. Ali ljudskoj pravdi nisam ništa dugovao. Možda sam imao dug za podmiriti s tobom, otvoren račun jer je majka tako htjela, koji je nosio datum 30. lipnja 1996., dan kad si napustio Gillette Italiju.

Uvjerila te da sam ja bio taj koji je nagovorio talijansku upravu da te otpusti, ali ja to nikad ne bih učinio. Ni iz kojeg razloga. Ni za što na svijetu. Nikad to ne bih mogao učiniti i nikad ne bih mogao pogledati svoju djecu u lice da sam to i pomislio.

Bio je to tijek događaja i našao sam se kao logično rješenje za posao i za interese tvrtke.

Da su nam samo dali priliku, zadržao bih te da radiš sa mnom, uvijek. Zadržao bih te u poslu, u uredu ili na terenu s mojim prodajnim agentima, ali nikad te ne bih napustio.

Nažalost, igrali smo poker za različitim stolovima. Špilovi su bili različiti, a ulozi su se mjerili u godinama – a naše godine nisu bile iste. Tko god je donosio odluke, nosio je sa sobom nacrt budućnosti.

Zatim si nas, 14. travnja 2025., napustio. Samo dvadeset dana nakon što je mama preminula, gotovo kao da je nisi htio ostaviti samu. Bio sam daleko, 1500 kilometara daleko, prepušten svojoj sudbini i sam, ali znao sam da sam u tvojim mislima.

Bio je to najteži trenutak mojega života, a moja su djeca mislila da ću si oduzeti život. Ali nikad me zapravo nisu poznavala, ne dovoljno dobro da znaju da ja nikad ne napuštam igralište, ni mrtav.

Plakao sam, ali nisam patio. Za to ima vremena. Nekoliko minuta svaki dan, znajući da nisi ovdje sa mnom.

Zatim si se odlučio vratiti, 14. travnja 2026., točno godinu dana nakon što si otišao.

A gdje drugdje, ako ne u mojem pisanju.

„Tri oštrice, jedan Gillette. I odjednom smo opet bili zajedno: djed Camp, ti i ja.”

Opet smo radili zajedno na nečemu što nitko nikad nije zamislio stvoriti: Gilletteovoj naraciji.

Svaki dan čitam priče koje govore o tebi i one me diraju. Osjećam da si ovdje, blizu mene. Da moram biti strpljiv. Da moram sačuvati ponos što se zovem Frega, nešto čega se nikad nisam odrekao i što sam pokušao prenijeti i na svoju djecu.

Ali oni su djeca svoje majke.

Druge žene.

Ne moje.

Znam da će trebati do svibnja 2027. da se krug zatvori i da krenem na posljednju milju. Ovaj put, međutim, postat će generacijska.

To je sve o čemu sam mislio posljednjih godina: dati onima koji dolaze poslije mene neku sigurnost, onu koju jamči prezime kad nosi kodeks časti, etički kodeks i kodeks zakona.

Ta tri čudovišta koja mnogi nazivaju varalicama, ali koja su nama uvijek bila vodič.

Oprostio sam, na tvoj način, onima koji su me pokušali povrijediti.

Ali dužnost da se ostavi pouka uvijek je bila dio onoga čemu si me naučio.

Danas imam 61 godinu.

Sutra će biti još jedan dan.

A zatim još jedan.

I još jedan.

Dok ne postanem kao ti.

Kako je trebalo biti od samog početka.

Tko god ovo pročita, pomislit će samo jedno:

„Sin piše ocu da mu objasni da ga nikad nije izdao i otkriva da je način da to dokaže nastaviti raditi s njim unutar vlastitog pisanja.”

To je možda i istina, ali ti ćeš uvijek biti moj tata.