IZA GILLETTEA
THE COMPANY · 11
Četvrti svezak Gilletteove kvadrilogije: menadžer zaposlen da vodi napuljsko pogrebno poduzeće, koji na kraju propisuje Gilletteove brijaće aparate mrtvima, zatim njegov vlastiti sprovod u trenirci, zagrobni život sa šalterima za prijavu i postupcima uvođenja u posao, sprovodi petorice milijardera koje promatra kao konzultant i posljednja želja da se ponovno rodi u Americi – s potpisom pri isporuci.
KOLOFON
Ferdinando Frega – Nando the Scribe – Peta oštrica
Pripovjedni pionir Kodeksa ponašanja. Izgradio je urednički ekosustav od jednog dolara oko jedne jedine ideje: financije nemaju problem s novcem. Imaju problem s ponašanjem.
Uređeno i priređeno unutar ekosustava ONEDOLLAR-STORIES. Digitalna arhitektura: NAPLES-POST · NOASPECTTIME · ONEDOLLAR-STORIES. Prvi put objavljeno 2026. Složeno u čistom, modernom tipografskom prijelomu prilagođenom digitalnom čitanju. Objavljeno u Sjedinjenim Američkim Državama.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA
© 2026 Ferdinando Frega / Frega Editore. Licensed under CC BY-NC-ND 4.0.
UREDNIČKA NAPOMENA
Ovo je četvrti i posljednji svezak Gilletteove kvadrilogije.
Autor: Ferdinando Frega – Nando the Scribe.
Cijeli niz:
Svezak I. – „Tri oštrice. Jedan Gillette.” (2026.) naples-post.com
Svezak II. – „Brand Narrative Gillette.” (2026.) naples-post.com
Svezak III. – „Nemogući Gillette.” (2026.) naples-post.com
Svezak IV. – „Iza Gillettea.” (2026.) naples-post.com
Ovaj svezak ne zatvara pripovijest. Uklanja posljednji zid.
PRIJE PRVOG REZA
Većina ljudi provede život pokušavajući da ih prihvate sustavi koje nisu izgradili. Korporativni sustavi. Urednički sustavi. Društveni sustavi. Obiteljski sustavi.
Prilagođavaju se. Pregovaraju. Čekaju priznanje.
Ja nikada nisam imao to strpljenje.
Moj su život oblikovale tri oštrice.
Prva je pripadala čovjeku koji je odbačenu ideju pretvorio u jedno od najprepoznatljivijih imena moderne povijesti: King Camp Gillette.
Druga je pripadala mojem ocu – četrdeset godina u The Gillette Company – koji me naučio da disciplina ne viče; ona kalibrira.
Treća je nevidljiva. Pripada meni. Siječe kroz industrije, identitete, zemlje, neuspjehe, uspjeh, pisanje, šutnju – i sustave koji još uvijek ne znaju kamo me smjestiti.
Ova knjiga nije slavljenje uspjeha. Nije memoar. Nije poslovni priručnik. Nije književnost koja traži odobravanje.
To je zapis o tome što se dogodi kad čovjek prestane pitati kamo pripada i počne graditi strukture koje stvarnost prisiljavaju da ga prizna.
Neka imena prodaju proizvode. Neka imena nestanu. Neka imena ostavljaju tragove dugo nakon što ruke više nema.
Ovo je priča o tri oštrice. I o tome zašto jedno ime nikada nije bilo dovoljno.
POSAO
Posao me nikada nije plašio, nikada me nije činio nesretnim. Šalio sam se s onima koji su patili: „Ako vam se radi, skočite na mene.” Bio je to način da istjeram njihovu bijedu i pokažem im da je za mene posao samo plaćena zabava.
Gledali su me i nisu razumjeli. Uvijek sam se smiješio, uvijek bio sretan, čak i kad sam na papiru radio dvadeset sati na dan. Umor je bio luksuz koji me još nije dostigao.
S vremenom sam shvatio zašto: djed koji je bio rudar, otac koji je prodavao ne zaustavljajući se nikada i ja – proizvod njihovih gena. Nisam mogao ispasti drukčiji.
U svojim svakodnevnim izjavama, otvoreno i glasno, objavljivao sam da radim za najbolju tvrtku na svijetu. Ljudi nisu razumjeli, a ja to nisam znao objasniti. Novac je bio samo posljedica svakodnevne izvedbe između kazališta i problema – prvo te tjeralo da razmišljaš, drugo da rješavaš.
Tako sam obišao svijet, više od šezdeset i pet zemalja. Moj život konzultanta i savjetnika ispunjavao je svaki sat osim noći. Sve dok me jednoga dana kći nije zamolila da se vratim kući u Italiju.
Kako da kažem ne. Bila je 2020. Čim sam ušao u kuću, zazvonio je telefon – milanski pozivni broj. Ženski glas: „Ja sam dr. Musolino iz MERCURY URVAL. Imamo vaš životopis. Jedan naš klijent traži profil poput vašega. Kada ste raspoloživi?”
„Oprostite”, rekao sam, „upravo sam se vratio iz Južne Amerike i nisam siguran da sam razumio čime se bavite.”
Nasmijala se, blistava, oštra, i prešla na španjolski: „Yo busco la cabeza por un trabajo. ¿Entiende?” Odgovorio sam: „Claro que sí.” Oboje smo se nasmijali.
„Kada možemo obaviti videopoziv?” „Zakažite na Zoomu i pošaljite mi poveznicu. Točan sam. Ozbiljan sam.” „Znamo da ste ozbiljni. Vi ste sin Gilletteove grupe. Godinama smo surađivali s njima. Ali vi nikada niste prošli kroz nas.” „Nisam znao da ste radili ondje. Dobra prilika da se sada upoznamo. Što god se dogodilo, bit će to uspjeh.”
Spustio sam slušalicu. Kći se mrštila. „Što je bilo?” „Tata, oženjen si. Tek si ušao i već razgovaraš s drugom ženom?” „Giorgia”, rekao sam, „grijeh se ne događa kad razgovaraš. Samo kad legneš.”
Nasmijali smo se.
VIDEOPOZIV
Pojavio sam se lijepo odjeven: obrijan, čist, sat, svijetloplava košulja, plava kravata… a ispod samo bokserice. Žena mi je negdje u kući premjestila hlače, a ja nisam mogao otvoriti kovčeg da uzmem druge.
Bilo je vruće. Iskreno, nisam se brinuo. Bio sam uvjeren da me nikada neće vidjeti ispod struka. Barem sam tako mislio.
Poziv je počeo. Objasnila mi je tvrtku: napuljska multinacionalna kompanija koja posluje diljem Europe, tri podružnice, 176 vozila, gotovo 120 zaposlenika. Trebali su menadžera koji će voditi kanal merchandisera i prodajnu mrežu.
Odgovaralo je mojim vještinama. Ali kad sam pitao u kojem su sektoru, nasmijala se.
„Možemo li na ti?” „Naravno.” „Ja sam Marta.” „Ja sam Nando.”
„Oni su lideri na tržištu u pogrebnom poslu. Njihov je slogan: ‚Ako umreš, tvoja vrijednost potrošnje raste.’”
Nisam ni trepnuo. Trebao sam shvatiti kakve veze merchandiseri imaju s mrtvima.
Pravi posao bio je sažet ovako: odgovoran za vizualni raspored posmrtnog izlaganja.
Nisam shvatio. „Oprosti, što ja trebam raditi?” „Koordiniraš osoblje koje polaže mrtve u lijesove, odijeva ih, čisti ih i paziš da pred obitelji izgledaju pristojno.”
„A zanimljiv je dio novac”, dodala je. „Ako prihvatiš, prvi mjesec 12.500 eura plus troškovi. Bez ugovora. Samo priznanica.”
„Zašto bez računa?” „Dobro pitanje. Tu su riječ izbacili iz svojega rječnika. Većina pokojnika, prema riječima njihovih obitelji, bili su žrtve ‚fatture’ – kletvi, a ne poreza. Zato te molim, ne spominji račune.”
„Mjesto rada?” „Po tvojem izboru: Napulj, Barcelona, London. Možeš početi za tri dana.”
Pomislio sam: cijeli sam život upravljao živima. Koliko teško mogu biti mrtvi?
Pozdravili smo se. Rekao sam joj da idem u Napulj. Pojedinosti će mi poslati e-poštom. Nisam joj morao ništa platiti.
„Zašto ne?” „Danas častim ja. Sljedeći put kad budeš u Milanu, pozovi me na večeru. Iako sam udana, za jednu noć bit ću potpuno slobodna za tebe.”
Ustao sam, misleći da je poziv završio. Ona je još bila na vezi. Vidjela me u boksericama.
Prasnula je u smijeh. „Nadam se da ne planiraš tako raditi. Nisu spremni platiti te toliko – a ni vidjeti menadžera u donjem rublju.”
ISPORUKA
Stigao sam na glavni kolodvor u Napulju. Muškarac u crnoj jakni i s kapom držao je natpis: sg. FREGA MAN… AGER.
Gdje sam ja?
Pozdravio me. „Prvo moramo obaviti jednu isporuku, a onda idemo u sjedište.”
Ušli smo u Mercedes 300 CDI – pogrebnu izvedbu. Moj je kovčeg na kotačićima ostao naprijed. Straga nije bilo mjesta: ondje je bio lijes. Naša isporuka toga dana.
Zaustavili smo se pred kućom pokojnika. Jedna je žena rekla: „Ne, mrtvoga u ovo doba nema ovdje. Naći ćete ga na broju 38. Ovo je dvanaest.”
Nije Cinecittà. Španjolska četvrt. Siromaštvo, kriminal, ironija, preživljavanje.
Počeo sam se smijati. Znao sam da će ovo biti jedinstveno iskustvo. Nemoguće ga je ispričati ljudima – nikada mi ne bi povjerovali.
Na pravoj adresi, prije istovara lijesa, vozač je pitao: „Je li mrtvi ovdje?” Žena je odgovorila: „Zabava je ovdje.”
„Ali prije istovara moram znati jesu li platili lijes”, dodala je.
Nazvao je tvrtku. Potvrđeno. Lijes reverse klase.
Nisam razumio. U autu sam pitao Paola, vozača: „Što znači reverse?”
Pogledao me. „To je kao obnovljena prijenosna računala. Obnovljeni lijes. Godina dana jamstva. Preuzeli smo ga iz drugog pogrebnog skladišta, očistili ga, zamijenili podstavu, dezinficirali ga i vratili na tržište.”
„A prednost?” „Obitelj plaća pola cijene. Uštede. U Napulju im je do takvih stvari stalo.”
SJEDIŠTE
Kuća uz cestu s golemim poljem oko sebe. Pokraj nje dva skladišta. Svake večeri isti kamion, isti vozač, isto vrijeme, dovozio je prazne lijesove. To me navelo na razmišljanje – ali ne i na brigu.
Provjerio sam jednu etiketu: Made in Austria. Lažno. Pravo podrijetlo: dvanaest kilometara dalje, SECONDIGLIANO.
Maurizio, vlasnik, odveo me u B&B. Mala garsonijera, funkcionalna. Mlada, ljubazna, debela poljska sobarica koja je gledala, ali nije govorila.
Sljedećeg jutra pozdravio sam je na poljskom. Rastopila se.
Nazvala me žena. Nisam joj pričao o predstavi. Samo da je posao ozbiljan. A ja uvijek dajem sve. Posao nije igra.
Nikad ne daj seljaku da sazna koliko je dobar sir s kruškama.
U 2 ujutro Paolo mi je pokucao na vrata. „Moramo ići. Isporuka. Moraš dati upute za svoj posao.”
Nitko mi nije rekao koji je moj posao.
Nekoliko kilometara. Muškarac od sedamdeset i dvije godine. Srčani udar. Trebalo ga je odjenuti, očistiti, pripremiti za fotografije.
„Kako da ga obrijemo?” pitali su.
„Upotrijebite JEDNOKRATNI Gillette.” Nisu ga imali. Pokazali su mi Gilletteov brijaći aparat koji su zvali motika. Gdje sam, dovraga.
Upravo su htjeli upotrijebiti komad sapuna za pjenu. „Zašto ne upotrijebite pjenu za brijanje?”
„Koristili smo PRORASO. Ekskluzivna ponuda od 600 ml po cijeni od 200 ml. Uštedjeli smo. Kad je nestalo, vratili smo se sapunu.”
„Idite kupiti losion poslije brijanja iz SERIJE EMULSIONI. Bez cirkulacije alkohol se ne prima na kožu. Ovaj se prima.”
Za odjeću je obitelj donijela vjenčano odijelo. Nošeno za dva najvažnija dana u muškarčevu životu: vjenčanje i smrt.
Pučka filozofija posvuda. Logiku zamjenjuje nužda. Zato pravi menadžeri ne ostaju u uredima – žive na terenu, gdje stvarnost diše.
Na povratku, još jedan poziv. Još jedna kuća. Muškarac od četrdeset godina, rak.
„Kako da ga obrijemo?” pitala je nova ekipa.
„Idite na tržnicu. Kupite MACH3 ili FUSION GILLETTE. Muškarac njegovih godina zaslužuje udobnost bez roka trajanja, kamo god išao. I uzmite Gilletteov gel za brijanje. Pokazat ću vam – malo na vrhove prstiju i naraste kao šlag.”
Slijedili su upute. Obitelji su bile zadovoljne. I shvatio sam: čak i nakon što sam otišao iz Gillettea, još sam uvijek prodavao njihove proizvode. Nisam si mogao pomoći. Majka je uvijek sa mnom.
SLJEDEĆI DAN
Svaki je dan bio kao predstava s drugim glumcima. Živima se smrt čini nepomičnom – a nije.
U ured je došla jedna žena. Upravo joj je umrla stara majka. Njezin me zahtjev iznenadio, ali nije me šokirao.
Pokojnica je imala osamdeset i tri godine i jako izraslu dlaku na nogama. Prije zatvaranja lijesa željela je da joj majku obriju.
Poslao sam žensku ekipu. Bile su spremne upotrijebiti muške brijaće aparate za ženski obred – dva svijeta koja se rijetko susreću, a često sudaraju.
Sve do devedesetih žene su se koristile oštricama svojih muževa. Onda je tržište stvorilo proizvode za žene. Zašto ne stvoriti nove kulturne navike?
Rekao sam Vanessi da ode u najbližu trgovinu i kupi JEDNOKRATNE AGILITÉ – one koje smo nekad prodavali – ili VENUS GILLETTE, uz pjenu SATIN CARE.
Sve je bilo obavljeno savršeno. Nakon sedam dana tvrtka je riješila svoj najveći problem: informaciju.
U subotu navečer ekipe su stale u red za plaću. I ja sam bio u redu. Onda sam izašao iz reda, otišao i vratio se kući svojoj obitelji.
Tim sam ljudima dao svoje znanje. I odlučio sam da se ono ne plaća. Kad se nešto učini za dobro, novac nema razloga postojati.
Jer takav sam.
Nando
MOJ VLASTITI SPROVOD
Uvijek sam radije preskakao sprovode. Pamtiti ljude onakve kakvi su bili, a ne po tome kako su ih zapakirali i otpremili, činilo mi se dostojanstvenijim. Ali ovaj put nisam mogao izbjeći prisustvo. Bio je to moj sprovod.
Šestorica jadnika nosila su lijes. Moja je kći odbila klasično crno odijelo i umjesto toga obukla me u trenirku. „Kamo god išao, trebaš se osjećati udobno”, rekla je. Tenisice uključene. I moj mobitel, vješto smješten u malu torbicu. Pribor za piknik u zagrobnom životu.
Mrtvačka kola bila su dovoljno udobna, iako je stražnji lijevi amortizer trebao ozbiljnu pomoć. Na svakoj rupi lijevi bi mi testis iskliznuo iz gaća. U lijesu nije bilo svjetla, pa ga nisam mogao namjestiti. Dašak svježeg zraka u tami vječnosti.
Na ulazu u crkvu položili su me na četiri drvene grede. Jedina mi je briga bila: jesu li me dobro namjestili ili ću se otkotrljati kao vreća krumpira? Onda sam se sjetio: već sam bio na dnu života, mrtav.
Svećenik je govorio. Nešto istine, mnogo izmišljotina. Zatim povorka ljudi koji su čitali stvari o meni. Sve dok nije prišla jedna starica, poljubila lijes i pitala: „Smijem li ga poljubiti prije nego što ga stavite unutra?”
Jedna je prijateljica ustala i rekla: „Moj me muž uvijek pitao isto prije nego što bi ga stavio unutra. Još jedan, posljednji poljubac.” Ahahahah.
Obred je završio. Na groblje smo otišli samo ja i vozač. Adresa je bila napisana izravno na lijesu: Groblje Condera, mrtvačko krilo, parcela četrdeset i pet, razina 23, drugi kat, prva niša. Nemoguće pogriješiti. Čovječanstvo je napredovalo: nema više muških i ženskih odjela. Samo mrtvi. Učinkovito.
Isporučio me, mahnuo i otišao. A ja sam pomislio: I što sad?
Dvije gospođe – mrtve već nekoliko godina – prošle su pokraj mene i pozvale me na stanku za kavu dok je Vijeće pogrebnog sindikata odobravalo nova pravila za pridošlice.
Bio sam znatiželjan, ali umoran. Nova uloga, nova imovina, nešto za naučiti da bi svijet mogao reći samo jedno:
Bio sam znatiželjan, ali iscrpljen. Bio sam mrtav ni puni dan, a već su mi davali papirologiju. Čak je i vječnost imala postupke uvođenja u posao.
Nando
ALDILA’ STREET, NY CITY
Večer prije nego što se sve dogodilo pojeo sam nešto teže. Pržene paprike s krumpirom, svinjsku koljenicu od jednog kilograma, dvije čaše crnog vina i – samo da elegantno zaključim – zdjelu salate od borlotti graha.
Bio je 7. svibnja 2058. Imao sam tek devedeset i tri godine, ali to se nije vidjelo – to jest, nisam to oglašavao. Pravi Kalabrijac: suzdržan, ne tajnovit. Takav sam bio. To sam bio ja.
Ahahahah.
Onda se dogodilo: vidio sam svoje tijelo kako još leži u krevetu, a ja sam bio izvan njega i gledao. Krenuo sam prema stolu da ga uključim i napišem priču – to sam radio toliko dugo da mi je postala najdraža razonoda. Ali moje ruke više nisu upravljale vidljivim stvarima.
Bio sam mrtav. Bio sam na putu u zagrobni život.
Prvo pitanje koje sam si postavio nije bilo koga ću sresti, ni kako ću onamo stići. Ne. Jedino što mi se zaglavilo u glavi bilo je: kako će ljudi koji su me poznavali reagirati na moj odlazak?
Već sam ih mogao zamisliti.
„Bilo je i vrijeme.” – Oni koji su me oduvijek trpjeli.
„To je jedan od njegovih trikova.” – Pesimisti.
„Još jedan način da ispriča svoj život.” – Ekipa s WordPressa.
Umjetne inteligencije uopće ne bi reagirale.
Rodbina i prijatelji? Oni su tu granicu već prešli prije mene. Ja sam ih samo sustizao.
Ruka na mojem ramenu dala je znak da je netko došao po mene. I počeli smo letjeti – ili sam barem tako mislio. Ali ne kao ptice, ne kao zrakoplovi, ne kao išta što smo ikada zamišljali. Nikakvih anđeoskih krila, nikakvog filmskog uzašašća. Sve je to bio samo format koji su nam prodali.
Prijelaz je bio sasvim drukčiji.
Okrenuo sam se da pogledam ruku na svojem ramenu, a već smo bili u novoj kući.
Bolje od FedExa koji dostavlja pakete. Ahahahah.
Jedan je muškarac na ulazu obavljao prijavu, a ja sam imao svoj broj za ulazak.
Aparat za brojeve ovdje je bio ukinut. Sve što je nalikovalo na red predstavljalo je vraga, a jedini dopušteni predstavnici bili su oni koji su taj posao radili za života. Ništa više.
Došao je moj red, a rečenica dobrodošlice bila je:
„O ne, napokon smo te uspjeli dovesti ovamo. Dvanaest puta, dvanaest pokušaja. Tko si ti?”
Nitko posebno. Samo netko koga ne očekujete.
Nando
NASTAVAK I
Dakle, stigao sam na to mjesto, poznato samo sinovima udovice – barem dok sam bio živ. Ali što se sada trebalo dogoditi? Kakvi događaji? Tražio sam glavnog izvršnog direktora, ali ga nisam mogao naći.
Prošla je jedna žena, lijepo odjevena, vrlo pristojna. Nije se zaustavila. Ostavila je presavijenu cedulju na najbližoj površini i nastavila hodati.
Otvorio sam je. Prostorija. Vrijeme. Pionirska dvorana, 11.00.
Bez karte. Alate sam već imao.
Na reviziji je bilo samo posljednje razdoblje mojega života – tek 35 godina. Imao sam sreće. Sva ostala sranja koja sam napravio bila su zastarjela. Neću morati ništa opravdavati ni objašnjavati.
Ne znam voziti, nemam auto, ne hodam – ali našao sam se unutar prostorije. I koga nalazim kako sjedi oko stola uprave?
Kladim se da nikada nećete povjerovati, čak ni ako pokušate.
To sam ja s 5 godina. I počeo sam plakati – ne od uzbuđenja, nego zato što nisam mogao shvatiti kako sam stigao ni u kojoj dobi.
Odjeknulo je poznato pitanje:
„Sjećaš li se kad sam te pitao jesi li spreman živjeti do 93?”
„Da”, odgovorio sam.
„A kasnije, kad sam te pitao jesi li spreman patiti gledajući kako tvoji voljeni odlaze prije tebe?”
„Da”, odgovorio sam.
„I dalje si krajnje dosljedan. Rekao sam to glavnom izvršnom direktoru, ali mi nije vjerovao. A sad ne znamo kamo da ti dodijelimo smještaj.”
Dante je napisao „Božanstvenu komediju”, ali nije predvidio tvoju kategoriju. Ni Bezos s Amazonom nije uspio. A Google je pao na gotovo 30 godina.
„Savršeno razumijemo, ali daj nam vremena. Molimo te da ostaneš u stanju pripravnosti.”
Pripravnost. Mislio sam da je to marketinški izraz. Onda sam se zapitao je li to možda i položaj iz Kamasutre. Bili smo u zagrobnom životu, a ja taj izraz još nisam proučio.
Nando
NASTAVAK II
Ovdje vrijeme radi drukčije. Primijetio sam to kad sam pokušao izbrojiti koliko dugo čekam i otkrio da broj stalno mijenja smjer.
Onda glas – ovaj put ne njezin. Samo glas, ni iz koje točke prostorije.
„Dvorana 2. 13.00.”
Nisam pitao kako da stignem onamo. Alate sam već imao.
Povjerenstvo se okupilo da odluči što će sa mnom. Nakon duge sjednice objavili su presudu:
„Imaš službeni mandat da stvoriš verziju ETERNITY za ONEDOLLAR.STORIE. ALDILA.’ Pod jednim uvjetom.”
„Kojim uvjetom?”
„Prije nego što objaviš, moramo pročitati priče.”
Nešto sam slično već doživio, ali ovo je bilo posljednje mjesto na kojem se ostaje. I morao sam mirno donijeti odluku.
Pa sam pitao: „Što dobivam zauzvrat?”
„Što želiš?”
„Samo 1 USD.”
Nando
NASTAVAK III
U jednom sam se trenutku zapitao zašto nisam gladan, zašto se ne tuširam, ne brijem i ne obavljam svoju uobičajenu jutarnju rutinu. Kako sam bio glup – odmah je postalo očito: nisam imao tijelo, pa što sam trebao održavati?
Nitko drugi nije bio vidljiv. Ali svi su jednostavno bili suzdržani, a iza svake duše krila se misija koju nije oglašavala.
Onda je progovorio strop. Ili pod. Smjer je ovdje nevažan.
„Frega.”
A ja sam odgovorio: „Oprostite, ali ako tijela više nema, kako ste uspjeli zadržati prezime?”
Glas je ljutito odbrusio: „Ako te već ne možemo svrstati, ne možemo te nigdje smjestiti, hoćeš da izbrišemo jedinu referencu koju imamo? Kako bismo te onda prepoznali?”
„Dobro. Recite mi što mogu učiniti za vas.”
„Primili smo obavijest da će u sljedećih sedam zemaljskih dana ovamo stići neki od najpoznatijih milijardera.”
„U posjet?” pitao sam.
„Ovdje se ne bavimo dioničarstvom, niti postoji Wall Street Eternity. Samo pokoja ponuda za preuzimanje, ali to se tebe ne tiče. Dolaze jer im je isteklo vrijeme. Ali trebamo tvoje savjetovanje kao nadzornika sprovoda. Moraš promatrati i izvijestiti što ljudi govore i misle o njima nakon smrti i kako se ponašaju.”
„Što mi nudite za ovu operaciju?”
„Uobičajeno: 1 USD.”
„Ne ovaj put.”
„Što onda želiš?”
„Ponovno se roditi siromašan, kao prije. Ali ovaj put zaista u Americi. Bez pogrešaka.”
„Zašto?”
„Postoji jedna stvar koja mi nedostaje više od ičega na Zemlji.”
„Žene?”
„Ne.”
„Što onda?”
„Miris šahtova kad se diže para. To je dom. To je moje mjesto.”
Nando
NASTAVAK IV
Dali su mi popis i iskreno sam se iznenadio što su svi ti milijarderi umrli zajedno. Kako sam ih trebao ispričati jednoga po jednoga? Za to bi trebalo stati unutar Međunarodnog monetarnog fonda, pa sam zatražio izuzeće: jedno izvješće odjednom.
I iz osobnih razloga počeo bih s ujakom Warrenom – bio je vlasnik mojega Gillettea, dugovao sam mu tu uljudnost.
Zatim bih prešao na ostale. Ali ono što ćete upravo čuti neobično je i uči samo jednu stvar: nismo ništa drugo nego privremena posuda, a ne vrijeme koje išta sadrži.
- sprovod Jeffa Bezosa → novac, moć, nasljeđe, mediji
- sprovod Billa Gatesa → tehnologija, kontrola, filantropija, inteligencija
- sprovod Elona Muska → kult ličnosti, kaos, obožavatelji, Mars
- sprovod Warrena Buffetta → stari kapital, nasljeđivanje, šutnja
- sprovod Donalda Trumpa → potpuni spektakl, frakcije, medijski cirkus
Ugodno čitanje.
Nando
NASTAVAK V
Sprovod Warrena Buffetta → stari kapital, nasljeđivanje, šutnja
Održan je iza zatvorenih vrata. Očekivali su tek šačicu ljudi – uostalom, s Berkshireom bio je samo posuda nekolicine ljudi koji drže mnogo novca, a nikada zapravo nije vodio trgovačko poduzeće, barem ne izravno.
Prostoriju su neizbježno ispunili novinari i tisak, par kolega, dva prava prijatelja, rodbina i neizbježna doživotna tajnica – ona s kojom nikada nije spavao. Svi spremni zgrabiti zarez i pretvoriti ga u članak, bilješku, događaj unutar događaja. Srećom, nitko od njih nije pokušao napisati knjigu.
Ujak Warren ih je, kao i uvijek, sve preduhitrio. A kad je govorio, slušali su ga – onako kako se sluša djeda koji okupi unuke i do mikroskopskih pojedinosti im priča o životinjama savane. Samo što je njegova savana bio njegov ured u Nebraski, a to gotovo nitko nije znao.
Netko je, šapćući bez pomicanja usana, pitao susjeda ima li smisla zadržati one dionice ili ih prodati – nagon bez lijeka. A učiteljev savjet uvijek je bio isti: ako nisi spreman gledati kako tvoj novac na tržištu gubi vrijednost, ostani kod kuće i stavi ga pod krevet. Svejedno će izgubiti vrijednost, ali barem ćeš uvijek znati koliko je ostalo.
Tijekom svećenikove propovijedi stiglo je pismo – tek nekoliko sati ranije – a on je inzistirao da ga sam pročita:
Nikada te nećemo zaboraviti. Bio si i ostaješ indeks naših života, a tvoja su učenja već prenesena novim naraštajima. Jer ti jesi, i uvijek ćeš biti, čovjek koji je rekao: ako vani pada kiša i želiš skupiti vodu, nikada ne izlazi s cjediljkom.
Zbogom, ujače.
Nando
Izgradio me Gillette. I dalje tvoj vjerni nećak, ujače Warrene.
NASTAVAK VI
Sprovod Elona Muska – kult ličnosti, kaos, obožavatelji, Mars
Očekivao sam veću gužvu. Umjesto toga, zatekao sam menadžere koji su izgledali gotovo kao da im je laknulo – kao da je Elon bio teško probavljiv obrok, bogato jelo koje se stalno vraća. Siromah s previše novca. To je bio nijemi naslov.
U šaptanim razgovorima isti refren: njegova majka – model, čistačica – i kako je sudbina okrunila Dječaka kao najbogatijeg čovjeka na Zemlji, a on nikada nije imao stalnu ženu kojoj bi sve ostavio. Hibrid, poput svoje tvrtke. Pola genij, pola kvar.
Novinari su, naravno, bili ondje. Medijski cirkus nikada ne propušta sprovod s potencijalom za gledanost. Obred je bio uobičajen – kamere, žamor, miris mokrog cvijeća.
Ali svećenik… svećenik je bio pravi zaplet.
Kad je govorio o Elonu, rekao je: „Bio je vjeran prijatelj. Jednom mi je pomogao zamijeniti bateriju u mojoj Tesli i dao mi 2 % popusta. Zahvaljujući tom trenutku postao sam svećenik. I zato sam danas ovdje s njim.”
Nismo znali bismo li se smijali, plakali ili zvali psihijatra. Jer upravo tada upao je Sam Altman – crvenih očiju, slomljena glasa – bacio se na lijes i viknuo:
„Kučkin sine. Tužio si me za 130 milijardi dolara. Izgubio si. A nisi mi pružio ni to zadovoljstvo da ti pročitam presudu.”
Među vijencima isticao se jedan: jedan jedini karanfil poslan iz Bijele kuće. Nitko nikada nije otkrio pošiljatelja. Ili su svi znali i pravili se da ne znaju.
Njegov Twitter – koji je postao X, koji je postao zagonetka – bio je njegov potpis. Obilježio ga je na dan kad se rodio i na dan kad je otišao.
Nando
NASTAVAK VII
Sprovod Jeffa Bezosa → novac, moć, nasljeđe, mediji
S potpunim mirom izjavljujem da me ovaj sprovod najviše zaintrigirao – ne zbog novca, ne zbog moći, ne zbog nasljeđa, ne zbog medija – nego zato što centralizirano upravljanje nikada nije dopustilo nikakvu projekciju prema broju dva carstva, čovjeku koji je imao financijske i porezne bugove razasute po cijelom svijetu, kojega su vlade promatrale i tolerirale samo zbog velikog broja ljudi koje je zapošljavao u svojim infrastrukturama.
Ali ta se nejasnoća odražavala i u računima – nikada sigurnima, nikada dokumentiranima – davali su reference i brojke, ali nikada dokaznu dokumentaciju.
I tako je na uredničkom planu počeo mali književni egzodus prema neovisnosti, pod geslom bolje malo i sigurno nego mnogo i dvojbeno.
Ali ljudi u crkvi bili su rastreseni, razgovarali su o drugim sprovodima drugih ljudi, a moje je uho uhvatilo skupinu žena koje su govorile: „Jeste li čule? Umro je i talijanski pisar – onaj koji je napisao AMERICA i govorio jezicima svijeta, slavnih 225 jezika. Onaj kojega smo sve voljele jer je davao ne tražeći novac zauzvrat.”
E, to me pogodilo. Bio je to jedan od onih posmrtnih uspjeha koje ljudi obično ne prepoznaju odmah i s trenutačnim učinkom. Dovoljno je da te jedna žena ne zaboravi – i onda virus krene.
O Jeffu je svećenik rekao: „Obojica smo bili ćelavi. On po izboru, i ja.”
Sretan put.
Nando
NASTAVAK VIII
Sprovod Donalda Trumpa → potpuni spektakl, frakcije, medijski cirkus
Američki grizli – tako sam ga nekad zvao – uspio je, čak i u smrti, ostati u središtu. Stvorenje rođeno za reflektore, nesposobno da se skloni u stranu, čak i kad je zastor već pao.
Proživjeli smo neobične godine. Rastegnuo je Ameriku preko njezinih vlastitih granica, pretvorio pedeset saveznih država u pedeset saveznih država i dvjesto sedam ambicija, a onda se povukao. Rijedak čin suzdržanosti – ili samo sudbina koja je zastala da predahne.
Bilo je tu venezuelansko poglavlje, kad je Maduro pao u sceni koja je više nalikovala filmu nego povijesti. Zatim kratka opčinjenost Grenlandom. Zatim Indijski ocean, kao da slijedi privatni kompas koji je samo on znao čitati.
Uvijek je pomicao obzor malo dalje, čak i kad to nitko nije tražio.
Među vijencima isticao se jedan – jedan jedini karanfil. Bez imena pošiljatelja. Ili nitko nije znao, ili su svi znali i odabrali šutnju.
Njegov Twitter, koji je postao X, koji je postao zagonetka, bio je njegov pravi potpis. Obilježio ga je na dan kad je ušao u prostoriju i ponovno na dan kad je otišao.
Zbogom, gospodine predsjedniče.
Nando
NASTAVAK IX
Sprovod Billa Gatesa → tehnologija, kontrola, filantropija, inteligencija
Bogatstva se u životu ne grade – ona se prihvaćaju, a zatim vode pravim stiskom. Bill je bio upravo to: dobro iskorištena prilika, način postojanja koji postaje stil, klasa, nešto što jednostavno ne možeš zaboraviti.
Nikada neću zaboraviti prvi put kad sam ga sreo izvan kampusa. Nisam znao tko je, slučajno se zaletio u mene, a budući da sam bio mlad i glup, umalo sam ga udario. Ali on – dalekovidan, pažljiv, čovjek vrline i oštre spoznaje – pogledao me i rekao: „Mali, plati dva piva, nemam novca.” Pa sam izvadio dvadeset dolara, a djevojka je snimila fotografiju.
Kakav kučkin sin – da bih tek godinama kasnije otkrio tko je.
Ulazak na njegov sprovod pogodio me kao ulazak na obiteljsko okupljanje, samo što ja nisam bio dio njegova nasljedstva, niti sam ikada imao ikakvu ambiciju prema njemu. Ljudi su neprestano šaptali tko je bio, što je bio, a iza tog njegova mirnog, staloženog držanja stajao je čovjek čija je velikodušnost sezala daleko iznad vidljivoga.
Tijekom propovijedi svećenik je rekao: „Zahvaljujući njemu digitalizirali smo crkvu i sada se ispovijedi potajno snimaju i šalju izravno papi.” Među prisutnima proširio se plah žamor – sve dok nije dodao da se šali: „Ne idu u Rim. Idu ravno u CIA-u.”
Novinari su bili neobično pristojni. Mnogi su radili za njega i svi su neprestano tražili tišinu, jer je u tom zaustavljenom vremenu Billov lijes govorio.
Zbogom, prijatelju.
Nando
NY CITY – EPILOG
Na kraju se sve zatvara ovako: bez fanfara, bez pljeska, bez ikoga tko bi te otpratio do vrata. Samo ti, tvoje ime negdje zapisano i hodnik koji odbija završiti.
Znati što ljudi govore kad umreš povlastica je koju nitko ne bi smio imati. Uništava romantičnu ideju kraja. Pokazuje ti da istina uvijek stigne kasno, kad je beskorisna.
Hodao sam između lijesova kao službenik zagrobnog života, sa zadatkom da napišem izvješće koje nitko nikada neće pročitati. A kad je napokon stigla odluka o meni, nisam oklijevao: odabrao sam vratiti se kao žena. Najjača, najoštrija, najstrateškija. One dopuštaju svijetu da ih naziva slabima samo da vide tko će na to nasjesti.
Onda su me pitali gdje se želim ponovno roditi. Nisam ih pustio da dovrše: Amerika. Bilo koja savezna država, bilo koji grad. Želio sam samo jedno jamstvo: da će ovaj put otpremom upravljati profesionalci i da će pri isporuci tražiti potpis.
Tako ću znati da sam zaista stigla. Na mjesto gdje ću živjeti i gdje ću ponovno umrijeti. S istim mirom, istom ironijom, istim kratkim korakom kao uvijek.
Kraj.
Nando
NAPOMENA
„Imali smo jednu zajedničku stvar – i nemojte ludo misliti da je to bio novac. Svi smo bili mrtvi, ali samo oni koji su ispričali priču nikada neće biti zaboravljeni.”
Ferdinando Frega
Istraži druge sage
The Corpus · Karte · Library · Genesis · International · Vatican · Gillette Saga · Wall Street Saga · L’Oréal Man · P&G Semantic · Kontakt
THE BIC SAGAThe takeover that never happened.
THE WILKINSON SAGAThe steel aunt.