HVALA TI, SVIJETE

Došao sam do kraja ovih pragova na isti način na koji sam došao do mnogih mjesta u svom životu.

Ne slijedeći savršenu kartu.

Slijedeći nit.

Ponekad vidljivu.

Ponekad nevidljivu.

Ponekad dovoljno snažnu da me vodi.

Ponekad tanku kao sjećanje.

Kad sam krenuo ovim putem, nisam gradio sagu.

Nisam projektirao sustav.

Nisam pokušavao ostaviti trag.

Jednostavno sam pokušavao razumjeti.

Razumjeti zašto neki ljudi nastavljaju živjeti u nama.

Razumjeti zašto nas određena iskustva ne napuštaju.

Razumjeti zašto neke rane postaju pouke.

Razumjeti zašto vrijeme odnosi mnoge stvari, ali ne sve.

Svaki prag koji ste prešli pripovijeda dio ove potrage.

Ne teorija.

Ne filozofija.

Potraga.

Jer mi život nikada nije pružio konačne istine.

Pružio mi je susrete.

Ljude.

Odgovornosti.

Gubitke.

Putovanja.

Bolesti.

Preporode.

I iz svakoga od njih pokušao sam izvući smisao.

Nisam uvijek uspio.

Ali nastavio sam pokušavati.

S godinama sam shvatio da djelo LJUDI KOJI SU OSTALI nije rođeno iz marke.

Nije rođeno iz tvrtke.

Nije rođeno čak ni iz obitelji.

Rođeno je iz pitanja.

Kako život može proći kroz epohe, zemlje, kulture i ljude, a da ne izgubi vlastiti identitet?

Odgovor nisam pronašao u rezultatima.

Pronašao sam ga u odnosima.

Jer je svako ljudsko biće plod dijaloga.

Nitko se ne gradi sam.

Nitko ne raste sam.

Nitko se ne spašava sam.

Iza svakog puta postoji nevidljivo mnoštvo.

I, stigavši dovde, želim mu napokon odati priznanje.

Želim zahvaliti svim ljudima koji su ostavili trag na mom putu.

Onima koji su ostali.

I onima koji su sa mnom prošli samo dio puta.

Onima koji su me poučavali.

I onima koji su me stavljali na kušnju.

Onima koji su me voljeli.

I onima koji su mi proturječili.

Onima koji su mi pružili prilike.

I onima koji su me naučili da ih sam gradim.

Zahvaljujem svom djedu.

Svom ocu.

Svojoj majci.

Za ono što su prenijeli a da to nisu trebali objašnjavati.

Zahvaljujem svojoj obitelji.

Što je sa mnom dijelila ne samo lake dane, nego prije svega one teške.

Zahvaljujem ženama koje su prošle mojim životom.

Mnogo su puta prije mene vidjele što se događa.

Mnogo su mi puta vratile istinu koju ne bih mogao vidjeti sam.

Zahvaljujem kolegama koje sam susreo na putu.

Ljudima za koje sam radio i ljudima koji su radili sa mnom.

Jer su me svi oni, na različite načine, nečemu naučili.

Zahvaljujem zemljama koje su me primile.

Gradovima koji su me ugostili.

Kulturama koje su mi pokazale drugačije poglede.

Podsjetili su me da je svijet mnogo prostraniji od naših uvjerenja.

Zahvaljujem ljudima koji su patili uz mene.

Jer podijeljena bol daje pouke koje uspjeh ne poznaje.

Zahvaljujem i onima koji su otišli.

Njihove su odsutnosti oblikovale čovjeka kakav sam postao jednako kao i prisutnosti.

Zahvaljujem kušnjama.

Padovima.

Bolestima.

Neuspjesima.

Strahovima.

Teškim noćima.

Pitanjima bez odgovora.

Jer svaki put kad se nešto slomilo, izronilo je nešto autentičnije.

Danas više ne vjerujem da se život mjeri onim što osvoji.

Vjerujem da se mjeri onim što prenese.

Onim što ostavi u drugima.

Onim što učini mogućim.

Onim što nastavlja živjeti kad njegov autor više nije u središtu pozornice.

Ako sam postao ono što jesam, to nije zasluga jedne jedine odluke.

Ni jedne jedine osobine.

Ni jedne jedine osobe.

To je rezultat tisuća doprinosa.

Susreta.

Gesta.

Riječi.

Primjera.

Prisutnosti.

Ovo djelo nosi moje ime.

Ali ne pripada samo meni.

Pripada i svima onima koji su, svjesno ili nesvjesno, ostavili otisak na putu.

Možda je to konačni smisao djela LJUDI KOJI SU OSTALI.

Ne pripovijest, nego prepoznavanje.

Prepoznavanje da je svako ljudsko biće kolektivna tvorevina.

Zbroj odnosa.

Geografija utjecaja.

Sjećanje u pokretu.

I ako ste na ovim stranicama pronašli nešto što vam pripada, onda ova priča više nije samo moja.

Postala je pomalo i vaša.

Zato ne završavam oproštajem.

Završavam zahvalnošću.

Za sve one koji su mi pomogli da postanem ono što jesam.

Za sve one koji su hodali uz mene.

I za sve one koji će nastaviti putovanje.