GILLETTEOV BRAK

Brak

Kad je hodao, iako je bio muškarac, još se vidjela elegancija i držanje vojnog časnika kakav je nekoć bio, ali i odgoj koji je stekao u internatu, gdje je vladalo jedno pravilo: malo govori i sve slušaj.

Imao je dvadeset i sedam godina tog listopada 1962. kad ju je vidio kako ulazi u trafiku u kojoj je radio i smjesta je bio očaran.

Visoka, upečatljiva, nepogrešivo južnjačke pojave, s onim vragolastim pogledom kakav znaju uputiti samo žene. Ali imala je tek šesnaest godina. Zvala se Giovanna, ali za sve u obitelji uvijek je bila Gianna.

Odmah je mušteriju pitao za nju: tko je, kakva joj je obitelj, odakle dolazi. Na njezinu dob malo je pazio. Tih je godina takav brak bio blagoslovljen triput: od obitelji, od Crkve i od društva. Predstavljao se kao način da se kćeri zbrinu, a zapravo su se zbrinjavali samo sinovi.

Njezin je otac radio na željeznici. Majka je u gradu imala ugledan krojački obrt, zapošljavala je švelje i šila odjeću za ugledne obitelji koje su tražile vrhunsku izradu i za nju izdašno plaćale.

Gianna je imala još jednu sestru, Francescu, gotovo dvije godine stariju. Uravnoteženu i mirnu, a tu osobinu ima i danas.

Kad je slika bila potpuna, moj je otac zamolio mušteriju da ga upozna s tom obitelji. Htio je moju majku za ženu. Htio se njome oženiti. Htio je nju.

I tako su se u travnju 1963. vjenčali.

Kad god bi njezinoj majci hvalio ženine vrline, ona bi se nasmiješila i rekla da to nije istina, jer je Gianna dobra glumica koja nikada ne traži dopuštenje. Jednostavno uzme što god poželi.

Mojem je ocu trebalo manje od tri mjeseca da shvati kako tu djevojku nikada neće moći oblikovati ni pretvoriti u ono što je zamišljao. Bila je jednostavno žena jasnih ideja i nije gubila vrijeme da i njemu to jasno pokaže.

Jednoga ju je dana ošamario. Bilo je to ponašanje koje je to vrijeme priznavalo kao muško pravo u obitelji.

Ali ona nije izgubila prisebnost.

Izašla je i otišla u trgovinu noževa, gdje je kupila satar i mesarski nož.

Vratila se kući, pogledala mojega oca i rekla:

„Ako to ikad ponovno pokušaš, doći ću noću i ubit ću te.”

U njezinu glasu nije bilo ni drame ni oklijevanja. Samo sigurnost.

Sigurnost da će to učiniti.

Petnaest je dana spavao u kući, zaključan u zasebnoj sobi, i izašao je tek kad je bio siguran da je opasnost prošla.

I to je ostao jedini presedan.

Preselili su se u Cosenzu, tristo kilometara od Reggio Calabrije.

Tada nije bilo autoceste i put je trajao gotovo šest sati pokrajinskim cestama i kroz beskrajne gužve u malim mjestima.

Dva pogleda.

Manje od tri minute.

To je bilo dovoljno da se odluči o budućnosti, unutar ljubavi koja će tjelesno trajati šezdeset i dvije godine, ali će ostati vječna u onome što su učinili i u nama, njihovoj djeci.

Cosenza – 1963.

Unajmili su stan na Corso Italia, u središnjem dijelu grada, dobro opskrbljenom trgovinama i javnim prijevozom. Ali kad je medeni mjesec završio, povratak u svakodnevni život bio je faza koju nitko nije poznavao.

Svakoga je ponedjeljka moj otac izlazio iz kuće u dva ujutro da bi u osam sati stigao do prvog kupca pred trgovinom. Vozio je tristo kilometara, a zatim je tijekom tjedna, dan za danom, radio sve bliže kući, dok je u petak navečer ne bi ponovno osvojio.

U međuvremenu je moja majka imala sreću upoznati Noru Formisano, koja je živjela točno preko puta, i njih su dvije postale prijateljice.

Nora je bila žena iste dobi kao i njezina majka i postala joj je poput majke.

Potjecala je iz plemićke napuljske obitelji i bila je udana za visokog dužnosnika Ministarstva unutarnjih poslova koji je službovao u tom kraju. Imala je i troje djece, tek malo mlađih od moje majke.

Upravo se njoj moja majka jednoga jutra povjerila da joj menstruacija čudno kasni. Uvijek je bila redovita.

Kad ju je čula kako objašnjava da ne razumije zašto stalno osjeća potrebu za mokrenjem, Nora ju je zagrlila i rekla:

„Kćeri moja, trudna si.”

Kad je moj otac došao kući, odlučila je ništa mu ne reći.

Htjela je vidjeti njegovu reakciju, ali čekala je Uskrs da mu kaže.

I tako je i učinila.

Pružila mu je uskršnje jaje i rekla:

„Trudna sam. Moramo se preseliti u Reggio Calabriju. Ne želim da mi se dijete rodi ovdje. Želim svoju obitelj uz sebe.”

Premještaj nije bio tako jednostavan.

Tražio je odobrenje tvrtke iz poslovnih razloga i mogao se provesti tek nakon toga.

Moj je otac mislio da može dobiti malo vremena.

Ali u prosincu 1963. moja je majka sjela u autobus i sama otišla u roditeljsku kuću, gdje je 11. siječnja 1964. rodila Teresu.

Kad se Teresa rodila i vijest se proširila obitelji, rodbina je tjednima čekala prije nego što ju je posjetila.

To joj je povrijedilo ženski ponos i navelo je da donese odluku o budućnosti.

Njezin odnos sa svekrvom i zaovom nikada više neće biti isti.

Bijes je ostao, zadržan iza njezinih očiju.

U međuvremenu je zahtjev za premještaj išao svojim tijekom, a u svibnju 1964. moj je otac dobio svoj drugi uskršnji dar.

Moja je majka čekala još jedno dijete.

Reggio Calabria – 1964.

U rujnu 1964. premještaj u tvrtki napokon je odobren i preselili su se u Reggio Calabriju.

Ali idiličan odnos koji je očekivala s majkom nikada se nije ostvario. Majka joj je bila vlastoljubiva i nikada nikome nije prepustila svoju moć ni autoritet. Otac je bio jedina osoba koja ju je mazila i ugađala joj, i sve što je poslije učinila ovisilo je o njemu.

Bio je 21. veljače 1965.

Nogometno igralište.

Reggina protiv Cosenze.

Moj otac i moj ujak bili su na tribinama kad je spiker objavio da se izvjesnog Vincenza Fregu moli da dođe na ulaz zbog hitne poruke.

Pomislio je da je to šala i ostao je gdje je bio.

Onda je uslijedila druga obavijest:

„Vincenzo, ne možemo zaustaviti utakmicu, a ne možemo zaustaviti ni porod tvoje žene. Bi li ti smetalo otići kući? Rađa ti se sin.”

Svi su se nasmijali.

Posramljen, pravio se da nije on taj čovjek.

Došao sam na svijet s očevim blagoslovom.

„Htio si sina i stigao je. Ali ovaj će biti križ tvojega života.”

Svi su odmah bili obaviješteni i stigli su kao da su Tri kralja.

Rođenje sina smatralo se događajem koji jamči nastavak obiteljskog imena, ali nitko nikada nije zastao da pomisli kako je muškarac bez žene nepotpun.

Sljedećih šezdeset i dvije godine objašnjavat ću to.

Uostalom, bolje Križ nego srp i čekić.

Bilo mi je to sve što mi je trebalo da razumijem svojega kolegu od prije dvije tisuće godina i da znam kako bi ondje gore moglo biti.

Reggio Calabria – 1965.

Gianna ima tek devetnaest godina.

Ima dvoje djece, muža koji radi za Gillette i baš nimalo sklonosti da postane domaćica.

Kućna su pravila već utvrđena.

Plaća i sve pogodnosti tvrtke prolaze kroz njezine ruke.

Moj otac živi od Gilletteovih naknada troškova jer uvijek radi i nikada ne sjedi besposlen češkajući se po jajima.

Ona počinje pratiti valutna tržišta jer moj otac svakoga mjeseca pobijedi u nekom prodajnom natjecanju u Italiji, a sjedište u Milanu šalje zlatne funte kao nagrade.

Onda direktor prodaje pošalje u kuću kompletnu spavaću sobu.

Pravo bukovo drvo.

Ugrađeni kreveti.

Madraci.

Jastuci.

Deke i popluni.

Ljetne plahte i zimske plahte.

Sve je oblikovano u jedinstvenom stilu zbog kojega ljudi ostanu bez riječi kad god se priča ispriča.

Ali ona se boji.

Ne vidi stabilnost.

A tko bi joj to mogao zamjeriti?

U petak navečer, čim moj otac uđe na vrata, ona kaže:

„Imam dvoje djece. Hoću novi auto.”

„Ali nemaš vozačku dozvolu. Kako ćeš ga voziti?”

„Sutra ćeš mi kupiti novi auto. Hoću Simcu 1000. S pet vrata.”

Nitko je nije mogao obuzdati.

Da je itko pokušao, život bi postao pravi pakao.

Najbolje je rješenje bilo sutradan otići u salon, napisati ček na milijun i osamsto tisuća lira, kupiti osiguranje i predati ključeve.

Pokazalo se da je to bila prava odluka.

Dvanaest dana poslije imala je vozačku dozvolu.

Nitko nikada nije otkrio kako joj je to uspjelo.

U međuvremenu je njezin otac bio vlasnik svih prostora u kojima je radio krojački obrt njezine majke.

Imao je slabost prema svojoj omiljenoj kćeri.

Trebalo je samo nekoliko minuta.

„Tata, napravi mi mjesta u maminoj krojačnici. Za šest mjeseci otvaram trgovinu pređe i galanterije.”

Njih su se dvoje dogovorili.

S tek nekoliko poteza moj je djed preselio ženu u zaseban prostor, a kćeri dao dva samostalna izloga.

Otišla je kući i rekla mojem ocu da joj trebaju tri milijuna lira.

I da novac zatraži od svojih roditelja s izgovorom da žele kupiti kuću.

Moj je otac pristao na igru.

Novac je stigao.

A s njim i natpis iznad trgovine:

LANA BBB DI GENNY

Ali trebala joj je i općinska dozvola za rad, a nju nije imala.

Krajem šezdesetih birokracija baš i nije bila učinkovita.

Bila je tunel koji je živio unutar politike i putovao kroz politiku.

Tog je ponedjeljka ujutro zamolila mojega oca da uzme slobodan dan i ostane kod kuće s nama.

Zatim je otišla.

Kao vjetar koji puše preko pustinje.

Osjećaš kako se kreće, ali nemaš pojma odakle je, dovraga, došao.

Otišla je u gradsku vijećnicu.

Ondje je naišla na službenika koji joj se umalo nasmijao kad je zatražila dozvolu.

Sljedeće što je itko vidio bilo je da ga je zgrabila za revere sakoa, napola ga izvukla kroz šalter, a petero ljudi pokušavalo ju je odvojiti od njega.

U međuvremenu je slučajno naišao gradonačelnik.

Zvao se Pietro Battaglia.

Poslije će nekoliko mandata biti zastupnik u talijanskom parlamentu.

Promatrao je prizor, uzeo moju majku pod ruku i pozvao je u svoj ured.

Deset minuta poslije izašla je s trgovačkom dozvolom iz tablice XV.

Radi jasnoće, bila je to vrsta dozvole potrebna u Italiji za otvaranje hipermarketa – najviša razina, koju je bez političkih veza obično bilo nemoguće dobiti.

Posao je krenuo.

Prodajni predstavnici stajali su u redu pred vratima.

Jedan je kolega na kraju rekao mojem ocu:

„Znaš, u Reggio Calabriji postoji jedna trgovkinja koja svakom prodajnom predstavniku zagorčava život.”

A moj je otac odgovorio:

„Da, znam. Mnogi su mi pričali o njoj.”

Ali nikada nije rekao da mu je to žena.

Trgovina je razvila vlastiti život.

Ljudi su dolazili iz svih dijelova grada da bi kupovali ondje.

Žena koja je muškarce hvatala za revere i lupala ih o zid.

Jesu li bili državni službenici ili mafijaši, nije bilo velike razlike.

Njezino je ime odjekivalo gradom.

Žena GILLETTEOVA ČOVJEKA.

Kontrola

Jednoga je jutra neki vozač kamiona izveo nepažljiv manevar na jednom gradskom bulevaru.

Kamion je zahvatio vrata automobila moje majke i otrgnuo ih.

Zvuk njezine trube nije ništa promijenio.

Vozač nikada nije shvatio što se dogodilo i nastavio je svojim putem dok je automobil pretrpio znatnu štetu.

Napokon se zaustavio i izašao na ulicu vičući da te proklete žene ne znaju voziti.

Glasno je izjavio da bi bilo bolje da žene ostanu kod kuće i podižu djecu.

Zatim je, gledajući ravno u moju majku dok je sjedila za volanom, sasuo na nju uvrede i prijetnje na mafijaški način.

Na stražnjem sjedalu bili smo moja sestra, od četiri godine, i ja, od tri godine.

Rekla nam je da se ne mičemo.

Da će se odmah vratiti.

Nikada nismo saznali što se točno dogodilo vani.

Jedino što znamo jest da je mafijaš završio na koljenima pred mojom majkom, ljubeći joj ruku i moleći oproštaj.

Sljedećih je dana trgovina doživjela izvanredan porast broja kupaca.

Na vrata je ulazilo toliko ljudi da ju je moj otac na kraju upitao primjenjuje li ispravne marže ili robu jednostavno poklanja.

Prije nego što je uopće stigao sjesti kod kuće, rekla je:

„Sutra idi u Fiatov salon i kupi mi bijeli FIAT 124 Special, motor 1400, četvero vrata.”

„Ali Gianna”, odgovorio je moj otac, „znaš li koliko košta?”

„Tri milijuna šesto pedeset tisuća lira. Ti platiš sada. Kad stigne novac od osiguranja za Simcu, koja se ne može popraviti, vratit ću ti.”

To je bilo dovoljno.

Manje od dvanaest sati poslije potpuno novi automobil stajao je pred kućom.

Bio je samo jedan komentar:

„Kažu mi da se taj auto u Kalabriji koristi za pljačke jer je brz i okretan. Zašto ti treba?”

Pogledala ga je ozbiljno i odgovorila:

„Vidjet ćeš.”

A kad bi ujutro odlazio na posao, uvijek bi ga pitala:

„Kamo ideš danas? Gdje ručaš?”

On bi odgovorio da će možda biti sto dvadeset kilometara daleko.

A nas troje pojavilo bi se ondje neočekivano.

Mislio je da je to ljubav.

Ona je samo pazila na svoju imovinu.

Zatim je, ne želeći izgubiti naviku, pokušala isti sustav kontrole prenijeti na mene.

Nitko od nas nikada nije pobijedio.

Ni ona.

Ni ja.

Vjerovala je da se kontrola provodi uskraćivanjem i batinama.

Prvo je na mene malo djelovalo jer sam svoje potrebe odmah preusmjerio na nešto drugo, a to ju je izluđivalo.

Drugo jednostavno nisam osjećao.

Nisam reagirao.

Nisam plakao.

Nisam psovao.

Imao sam kontrolu nad boli.

Godinama poslije ta ista kontrola pomogla mi je da prebrodim druge teškoće.

Uvijek je vjerovala da smo isti.

Ali nikada nije prihvatila da dio mene pripada mojem ocu.

A on je pobijedio činjenicama.

I šutnjom.

Teren

Poziv voditelja okruga u petak navečer, nakon što su predani tjedni podaci o prodaji, dao mu je o čemu razmišljati: Njegovo Veličanstvo, direktor prodaje Gillette Italije Raffaele Di Tullio, provest će s njim tri dana na terenu, a sastanak je bio zakazan za ponedjeljak ujutro u 7.30 u hotelu Excelsior u Reggio Calabriji.

Tjedni plan obuhvaćao je posjete kupcima po cijelom gradu i nekoliko obilazaka u okolnim predgrađima. Kako je već bila sredina srpnja i svi su znali koliko taj kraj može biti vruć, moja mu je majka u torbu stavila drugu košulju i rekla da bi bilo dobro osvježiti se i presvući prije ručka.

Na sastanak je došao u punoj opremi: besprijekorno plavo odijelo, svijetloplava košulja, kravata i sve poštovanje koje se dugovalo čovjeku koji ga je zaposlio.

Bio je iznimno vruć dan i obojica su bili mokri od znoja. Ipak, tijekom posjeta u središtu svakog razgovora nisu bile brojke prodaje. Razgovor se vrtio oko toga je li sretan, kako se osjeća u obiteljskom životu i kako se prilagođava tvrtki.

Sljedećeg se dana moj otac vratio na drugi dan terenskog obilaska. Bilo zato što nije dobro procijenio situaciju, bilo zato što se previše pouzdao u svoje brojke, pogriješio je. Pojavio se u istom odijelu koje je, iako suho, još nosilo vidljive tragove jučerašnjeg znoja.

Di Tullio ga je dugu sekundu gledao, ništa nije rekao, a zatim ga je pozvao da sjednu u jedan bar na kavu.

„Vincenzo”, rekao je, „Gillette ne prodaje oštrice. Gillette prodaje povjerenje. Muškarac će svakoga jutra prisloniti oštricu na vlastito grlo samo ako vjeruje čovjeku koji mu ju je prodao. A povjerenje počinje čistom košuljom.”

Moj otac nije odgovorio. Shvatio je.

Te je večeri došao kući i rekao mojoj majci da je bila u pravu. Opet.

Nikada nije dvaput napravio istu pogrešku.

Trećeg dana Di Tullio mu je stisnuo ruku pred hotelom Excelsior i rekao: „Daleko ćete dogurati. Jer slušate.”

Ta je lekcija postala obiteljski kodeks.

Moja je majka kontrolirala sve što se moglo vidjeti. Dozvolu, trgovine, automobile, novac.

Moj je otac kontrolirao sve što se nije moglo vidjeti. Primjer, šutnju, izdržljivost, dostojanstvo da se pojaviš besprijekoran čak i kad si se dva dana znojio krvlju.

Trebalo mi je šezdeset godina da shvatim da je upravo to brak.

Jedna osoba koja zgrabi službenika za revere da bi dobila dozvolu.

I druga osoba koja se presvlači u javnom zahodu da se njegova tvrtka ne bi sramila zbog njega.

GILLETTEOV BRAK

Brak nije obećanje. Brak je oštrica.

Ako s njom postupaš pažljivo, daje ti glatko brijanje svakoga jutra šezdeset i dvije godine.

Ako s njom postupaš nepažljivo, prereže ti grlo.

Moj otac i moja majka nikada nisu porezali jedno drugo.

Samo su naučili, dan za danom, kako zajedno držati oštricu.