NIŠTA ŠTO MI JE TREBALO

Moja žena Elisabetta odlučila je otići na odmor s našom kćeri Giorgijom, zajedno sa svojim bratom Micheleom i njegovom ženom Cinzijom.

Odredište im je bila kuća jednog rođaka na Siciliji, gdje će pet dana provesti oporavljajući se od stresa svakodnevnog života.

Prije nego što su me ostavile samoga, osim odgovornosti da se brinem o svojem američkom labradoru, koji je nekoć imao djevojku u Napulju i pokupio lokalni pseći naglasak, pobrinule su se da mi kažu da je smočnica puna. Ostavile su mi i pedeset eura za eventualne dodatne dnevne troškove i jasno dale do znanja da, kad se vrate, očekuju da kuća bude u savršenom redu, a ne da nalikuje kućnoj zoni katastrofe.

Zvale su svaki dan. Obje su bile zabrinute za psa. Je li jeo? Je li popio dovoljno vode? Je li izašao u šetnju? Je li obavio nuždu? Je li našao društvo?

U jednom sam trenutku predložio da nazovu izravno njega i puste ga da sam odgovori na njihova pitanja, pritužbe uključene.

Što se mene tiče, od žene sam dobivao samo pokoje mirno pitanje.

„Jesi li jeo?”

A ja bih odgovarao jednako mirno.

„Jesam, ljubavi.”

Ahahahahahahahahah.

Onda je stigao dan njihova povratka.

Neizmjerno znatiželjne, ušle su u kuću.

Sve je blistalo od čistoće. Kuhinja je bila besprijekorna. Nijedno posuđe nije bilo izvan svojega mjesta.

Bile su toliko iznenađene da su izašle natrag van, stale u hodnik i zapitale se jesu li ušle u pogrešan stan.

Moja šogorica, kći visokog časnika karabinjera, temeljito je pregledala mjesto zločina i čestitala mi, istodobno se pitajući kako se tako nešto uopće moglo dogoditi.

Upravo kad su svi mislili da su specijalni efekti gotovi, okupili smo se oko kuhinjskog stola, a one su gledale kako dolazim s pedeset eura u ruci, spreman da ih vratim.

Lica su im se susrela. Oči su vodile cijeli razgovor bez ijedne riječi.

Pitanje je stiglo odmah.

„Zar nisi jeo?”

A ja sam odgovorio:

„Jesam, hvala. Barem tri puta na dan. Ali znao sam da mi ništa drugo ne treba. Ništavilo mi je bilo dovoljno za život. Bilo je sve što mi je trebalo.”

Nasmiješio sam se i otišao sâm u šetnju.

Jer uspjeh nikad ne bi trebalo dijeliti.

Kao sladoled je. Svatko prepoznaje okus na vlastitom nepcu, čak i kad je to isti okus za sve.