TRI DANA U INOZEMSTVU ZA L’ORÉAL

Kad je tog jutra došao po mene pred zgradu, bilo je vrlo rano – to je bio njegov način rada. Uvijek je govorio da jutro ima zlato u ustima i da se ono što tada napraviš, što tada proizvedeš, nikad ne može ponoviti popodne. Bilo je 5.30. Napola u šali rekao mi je da ponesem putovnicu, a ja sam mu odmah uzvratio neka mi samo kaže kamo, dovraga, zapravo idemo.

Sicilija je dio Italije, rekao sam, za to nam ne treba putovnica – ali on se nasmijao i rekao: za nekoga poput tebe, naviklog na provinciju, male gradove, ovakvo područje – kad bi se izgubio u gradu poput Catanije, s milijun ljudi, barem bi mogli vidjeti odakle si i poslati te kući.

Ha ha ha ha ha ha ha.

To je bio njegov način da kaže: dobro jutro, Nando, tu sam i znam da nisi svjetski putnik.

Stigli smo do trajekta, a on me odmjerio od glave do pete. Za tu sam priliku kupio plavo odijelo, svijetloplavu košulju, plavu kravatu, nove cipele koje su škripale, i osjećao sam se sigurnim u sve to.

Obrijao sam se, stavio jednu od svojih klasičnih Gilletteovih vodica poslije brijanja, kosa mi je bila uredna, duh čist – doista sam bio sređen. Ali nešto me natjeralo da zastanem i razmislim: znao sam da on nešto smjera, samo nisam znao što.

Uhvatio me pod ruku – idemo u bar, prvi kat – rekao mi je da ga slijedim, a kad smo stigli, odvukao me ravno u muški zahod.

Rekao mi je da skinem sako, kravatu, košulju, da dobro operem lice i riješim se te proklete vodice poslije brijanja – rekao je da je to za starce, da ga podsjeća na ono što je nosio njegov djed, dovoljno jako da otjera i komarce i njegovu baku.

Pružio mi je svileni šal ascot umjesto kravate i ukrasni rupčić za sako. Onda mi je skinuo moj potpuno novi Casio, onaj s ugrađenim kalkulatorom, i dao mi sat ravno iz kutije – Omega Seamaster, kućište od čelika – rekao mi je da ga nosim na desnom zapešću, a na drugo mi je stavio bijelo-srebrnu narukvicu.

Mislio sam da je to sve, ali onda je iz džepa izvukao bočicu francuskog parfema, pour femme, i namazao me njime.

To je ženski parfem, Giorgio, što, dovraga, radiš?

Zaustavio me i rekao: muškarci i žene često nose mirise stvorene za suprotni spol, ne zbog toga kako mirišu, nego zbog onoga što trebaju učiniti. Ne brini, shvatit ćeš – samo mi u ovome vjeruj.

Ali više ne znam idemo li raditi ili si si našao izgovor da juriš za ženama, a da mi to ne kažeš – samo mi javi.

Nasmiješio se i rekao: idemo raditi, ne jurimo za ženama – ali postoji jedna posebna žena čijem imenu dugujemo poštovanje, i to nikad ne zaboravi: zove se teta L’Oréal.

Bilo je vrijeme da siđemo s trajekta, da se iskrcamo na Siciliju – iako nam nitko nikad nije tražio putovnicu. Ulice su bile čiste, a ljudi su se obraćali s uljudnim „Lei”, dok smo kod kuće u Kalabriji uvijek koristili staro „Voi”. To je bila prva razlika, moja prva lekcija: doista smo bili u inozemstvu.