PROZORI I BALKONI

Kad su prapovijesni ljudi odlučili graditi sojenice, nisu to učinili da bi se zaštitili od divljih zvijeri, kako je to neki pripovjedač poslije prodao javnosti.

Postojao je drugi razlog.

Žene su već bile ondje.

A visina je određivala važnost.

Što je sojenica bila viša, to je poštovanje bilo veće.

Baš kao danas.

U neboderima domari zauzimaju prizemlje.

Drugi domari zauzimaju najviši kat.

Oni kojima zgrada pripada.

Ali baš kad se činilo da je sve dovršeno, žene su odmah postavile novi zahtjev.

Htjele su dvije stvari.

Prozore i balkone.

Prve da razgovaraju s prijateljicama i razmjenjuju kritike.

Druge da razgovaraju s muževima svojih prijateljica i da ih se vidi.

Nije tako različito od danas.

Izdavači su prozori.

Televizija je balkon.

Kad je došlo vrijeme za kupnju kuće, izbor kata postao je pitanje o kojem se ne pregovara.

A kad su okolnosti ljude prisilile da se zadovolje nižom razinom, istinu je često zamijenilo elegantnije objašnjenje.

Strah od visine.

Jedno od onih stanja od kojih su svi nekako uspjeli zaraditi.

Neki su prodavali lijekove.

Drugi su prodavali rješenja.

Poslije je bogatstvo promijenilo mjerne jedinice.

Vile.

Bazeni.

Golfska igrališta.

Privatne teretane.

Kuće za goste.

Heliodromi.

I, naravno, neizostavna garsonijera.

Drevna kovačnica misli.

Mjesto na kojem se uvijek moglo naći prikladno osoblje koje pomaže prebroditi teške trenutke.

Ahahahah.

Ali ovaj izlet u arhitekturu samo je izgovor.

Ono o čemu zapravo govorim jest arhitektura ljudske duše.

Osobito ona inačica koja se gradi unutar obitelji.

Mjesto na kojem bi sve trebalo biti dopušteno.

Mjesto na kojem ništa ne bi trebalo iznenaditi.

Pa ipak, prvi kritičari često su djeca.

Da bi shvatila čemu svjedoče, traže drugo mišljenje od svojih prijatelja.

Kao da žele reći:

„Volimo ga, ali iskreno nemamo pojma što, dovraga, radi.”

Može li to biti istina?

Je li moguće?

Baš on?

Ali on je samo moj otac.

A ja, koji nemam ni balkona ni televizije, i dalje stojim na prozoru.

I dalje pišem stvari koje nitko ne očekuje.

Jer, na kraju, to je sve što imam.