GILLETTEOV PROFESOR MALANDRINO

Sutradan sam imao sastanak radi najma stana. Lisabon je bio fantastičan, ali s obzirom na cijene najma gotovo nepristupačan, pa sam bio prisiljen završiti na posljednjoj granici glavnoga grada, na povijesnom rubu: AMADORA BORDEA.

Četvrt je bila osobita jer je bila domovina portugalske strane zajednice, ali ne samo portugalskih građana – i ponekoga uljeza, poput mene.

Otac i sin došli su me dočekati, ali kad sam ušao u kuću, pokazali su mi krevet na kat koji sam dijelio s još troje ljudi, u sobi od 9 četvornih metara, u stanu s tri sobe, devet ljudi, jednom kupaonicom, malom kuhinjom, tri hladnjaka i žoharima kao stalnim gostima – sve na otprilike 60 četvornih metara, za 230 eura mjesečno.

Ostalo mi je točno 70 eura mjesečno za hranu i život, ali shvatio sam nešto drugo: prolazio sam tečaj o tome kako siromašni moraju naučiti upravljati bogatstvom – a to nitko ne uči.

Jedan po jedan, momci su mi prilazili da se predstave, govoreći svoje ime i zemlju podrijetla, promatrajući me kako bi shvatili kako ću se ponašati i jesam li rasist.

Svakome sam uzvratio osmijehom i pozdravom na njegovu jeziku: ANGOLA, MOGADIŠU, SÃO TOMÉ, BRAZIL, PORTUGAL, KINA, RUSIJA i SAUDIJSKA ARABIJA.

Te su me večeri pozvali na svoju večeru – priredili su tu priliku da me dočekaju. Bio sam najstariji u skupini, a nakon dvadeset minuta stidljiva razgovora sa svima, moj se novi portugalski identitet rodio u trenutku kad sam čuo da me zovu:

Profesor Malandrino

Svi su bili mladi momci koji su ostavili majke, žene ili djevojke, daleko od kuće i od ljudi koje su voljeli, i odlučio sam im ispričati istinitu priču iz iskustva – zauzvrat bih od svakoga dobio reakciju koja bi mi pomogla izmjeriti njegov karakter i osobnost. Nitko od njih nije poznavao moju metodu.

Rekao sam im da sam si 2021. priuštio odmor u Brazilu, u gradu Natalu – mjestu poznatom po dinama i lokalnim obredima – gdje bi se, dok se dan pretvarao u noć, djevojke s vrha dine spuštale unatraške, probijajući se prema svakom muškarcu koji je neustrašivo čekao u podnožju, da ga upoznaju i izgrade nove veze, možda čak i budućnost za sebe.

U tom sam gradu ostao četrdeset dana – to je zaista bila moja brazilska karantena – ali nikada nisam sudjelovao u igri. Ostao sam gledatelj i promatrao.

Danas više nego ikad mislim koliko mi je doista koristilo upoznati Brazil – čak i uz neočekivani dolazak žene, glavne izvršne direktorice Gillettea – i kad bi me ikada upitala o njezinoj domovini, mogao bih joj reći:

OBRED DINA,

POZNAJEM GA,

ALI NIKADA NISAM SUDJELOVAO,

JER NIKOME NE NUDIM BUDUĆNOST,

SAMO SADAŠNJOST.

Ono što me u tom gradu najviše pogodilo bila je priča s rektorovom kćeri, koju sam slučajno upoznao jedne ponedjeljkove večeri na zabavi za samce.

Stigao sam sa 100 papirnatih kartica koje sam pripremio, s mojim imenom i brazilskim brojem telefona, i razmijenio ih sa ženama u lokalu – onima koje su mi se svidjele i koje su rekle da su slobodne, razvedene ili udovice. Sutradan sam četiri od njih zatekao u supermarketu kako kupuju s muževima i djecom, i nije bilo izmijenjenih riječi, samo nijemih pogleda.

Camilla, rektorova kći, bila je lijepa i neodoljiva žena. Ona me odvela kući u dva poslijepodne i pustila da odem u deset navečer, i ondje sam shvatio da me moj kolega odozgo htio kazniti – da mi dade do znanja kako jedna žena može pobijediti tisuću muškaraca, ali tisuću muškaraca ne može pobijediti jednu ženu.

Bez ulaženja u pojedinosti, odmah sam je poslije odveo na večeru u talijanski restoran i naručio dvije boce bijelog vina i 14 jastoga samo za nju. Brazilski konobar upitao je želim li malo bruschette, ali umor – ili moj izdajnički sluh – natjerao me da tu riječ čujem kao „bussetta”, a ja sam već bio iscrpljen i spreman na bijeg.

Svi su se momci u sobi smijali, kao hipnotizirani – još su bili zaglavljeni u verziji od dvanaest stranica s Amazona o tome kako se prodaje ljubav. Kako sam mogao nastaviti, a da ne riskiram da eksplodiraju?

Završio sam razgovor i otišao spavati.

Sljedećeg jutra svi su po kući govorili „brazilska bussetta” i „bussettero”, što na kolumbijskom španjolskom znači vozač autobusa – ali igra riječi ipak je svima izmamila osmijeh.

Otišao sam 22. studenoga 2025., i svima je bilo žao što odlazim – čak su i žohari koji su sa mnom spavali u mojem krevetu imali trenutak tuge, jer tek u tom trenutku, kad si s nekim bio sretan, a on ode, shvatiš ono što više nikada nećeš imati.