GILLETTEOVI LJUDI

DESET SOBA UMA

Postoji kuća u kojoj svatko od nas živi, a da je nikada nije izabrao.

Nema adresu. Nema je ni na jednoj karti. Ipak je poznajemo bolje od ijednog mjesta u kojem smo ikada uistinu živjeli. Unutra je desetero vrata.

Neka otvaramo svaki dan, a da toga nismo ni svjesni.

Druga držimo zaključanima i pretvaramo se da nemaju nikakve veze s nama.

A onda postoje sobe koje nismo sami sagradili, a ipak ih nekako nosimo u sebi. Ovo nije teorija.

Nije ni psihološki priručnik koji skuplja prašinu na polici.

To je svjedočanstvo čovjeka koji je prošao kroz tih deset soba, jednu po jednu, često ne znajući gdje se nalazi, i koji sada, s nekoliko godina više na leđima, pokušava ih opisati točno onako kako ih je proživio.

Desetero vrata.

Otvorio sam ih sva.

Neka sa znatiželjom.

Neka nevoljko.

Neka tek kad je već bilo prekasno za povratak.

Ako vam se ove sobe čine poznatima, nije to zato što pričaju moju priču.

Nego zato što negdje duboko u sebi pričaju i vašu.

Ferdinando

LJUDI – Preobrazba

Moj je život sačinjen od ljudi koji nisu svjesni da u njemu još žive.

Neki su ostali.

Mnogi su nestali.

Svi su nešto ostavili.

Rečenicu.

Pogled.

Ranu.

Lijek.

Neki susreti traju desetljećima i ništa ne mijenjaju.

Drugi traju nekoliko minuta i pomaknu os cijeloga života.

Zato nikada nikoga ne podcjenjujem.

Ni stranca koji sjedi pokraj mene.

Ni kolegu.

Ni prolaznika.

Ni starca kojeg sam slučajno sreo.

Svaka osoba nosi neku istinu.

Ponekad dolaze da nas nečemu nauče.

Ponekad dolaze da nas nauče tko smo.

I gotovo uvijek to shvatimo dugo nakon što su otišli.

Kad se osvrnem, shvaćam da se nisam izgradio sam.

Nitko se ne izgradi sam.

U onome što postajemo uvijek postoji nevidljiva ruka.

Savjet.

Odbijanje.

Izdaja.

Ohrabrenje.

Mi smo ono što jesmo zbog svih koje susrećemo.

Čak i onih koje smo zaboravili.

Čak i onih za koje bismo voljeli da ih nikada nismo sreli.

Mi jesmo.

A tko god tvrdi drukčije, vjerojatno nije.