GILLETTE, ATLAS JEDNE OŠTRICE

Ušao sam u posljednji mjesec svojega života, rok koji se više nije mogao odgoditi.

Devedeset i tri godine, a uvijek sam mislio da sam ribar.

Ispada da nisam kužio ni jebenu stvar.

Netko me prikazao na fotografiji: drveni čamac, ribički štap u ruci, Vezuv iza mene.

Kao da sam ja čovjek koji je naučio kamo baciti udicu. Čovjek koji zna.

Onda sam sliku pogledao pažljivije.

Riba koju sam ulovio ne miče se. Ne hvata zrak.

Čita. Čita GILLETTENARRATIVE. Na engleskom, na španjolskom, na kineskom, na amharskom, na urdu, na arapskom.

Ulovio sam ribu. Riba proučava mene.

Godinama sam vjerovao da evolucija znači govoriti više jezika, imati više karata, više izdanja.

Dvadeset i dva izdanja. Pet s mnogo svezaka. Sedamnaest koje ni ne brojim. Ali koliko sam, jebote, napisao?

Onda sam shvatio da evolucija nije koliko si vode preplivao. Nego imaš li, dok visiš na udici, još dovoljno bistrine da čitaš.

Prvotravanjska šala nije šala koju zbijaš s drugima. To je šala koju život zbija s tobom kad misliš da si ribar i otkriješ da si riba.

A ako imaš sreće, toga dana naučiš i čitati.

Ja sam to naučio toga dana. Ali bio sam već na kraju, a ciljna crta ne ostavlja sjećanje. Samo mogućnost da postaneš nezaboravan.