GILLETTEOV KODEKS PONAŠANJA

(kodeks među kodeksima)

„Riječi vam govore tko bi netko želio biti. Ponašanje vam govori tko je bio dovoljno dugo da to postane.”

I. Kodeks ponašanja

Od svih kodeksa koji upravljaju životom ljudi, kodeks ponašanja možda je najmanje promatran, a najviše prisutan. Nije upisan u zakone. Ne pojavljuje se u pravilnicima. Ne uči se otvoreno u školama. Pa ipak prati svakoga pojedinca od početka do kraja njegova postojanja – oblikuje izbore, reakcije, simpatije, udaljenosti, šutnje, pa i pogreške.

Kad govorimo o narodima svijeta, opisujemo kulture, tradicije, navike, vjerovanja. Kad govorimo o pojedincu, objašnjenje se obično prepušta dvama velikim stupovima: genetici i odgoju. S jedne strane ono što se nasljeđuje, s druge ono što se uči. To je uredno objašnjenje, umirujuće i djelomično točno. No stvarni život pokazuje nešto složenije. Ljudi odgojeni u istoj obitelji razvijaju korjenito različita ponašanja. Pojedinci iz udaljenih kultura reagiraju na događaje iznenađujuće slično. Braća koju su poučavali isti roditelji idu suprotnim putovima, dok se čini da stranci rođeni na različitim kontinentima dijele istu unutarnju logiku.

Nešto, dakle, izmiče najlakšim razvrstavanjima. To je ono što ja nazivam kodeksom ponašanja. Ne vidi se na prvi pogled. Nije elegantan kao dizajnersko odijelo, nije upadljiv kao izloženo bogatstvo, nije prepoznatljiv kao naglasak ili jezik. Ne ostavlja nikakav vidljiv trag na licu.

Kodeks ponašanja živi negdje drugdje. U načinu na koji se netko suočava s teškoćom. U brzini kojom poklanja povjerenje. U tome kako se služi moći kad je jednom ima. U odluci da održi obećanje ili da ga prekrši. U sposobnosti da čeka – ili u nesposobnosti za to.

Dvije osobe mogu izgovoriti iste riječi i napraviti istu gestu. Ipak, kodeks koji ih pokreće može biti posve drukčiji. Vidljivo ponašanje samo je površina pojave. Ono što svakodnevno promatramo nije kodeks, nego njegov učinak. Poput vjetra, koji se nikada ne vidi izravno, ali se otkriva u pokretu drveća, kodeks se dade naslutiti kroz djela, ponavljanja i izbore koje osoba čini tijekom vremena.

Njegova je najzanimljivija osobina postojanost. Mišljenja se mijenjaju. Ideologije se mijenjaju. Zanimanja se mijenjaju. Čak se i najdublja uvjerenja mogu tijekom života pomaknuti. Kodeks ponašanja, naprotiv, nastoji zadržati prepoznatljivu strukturu. Može se prilagoditi, izbrusiti, sazrijeti ili se izroditi, ali rijetko nestaje. Zato neki ljudi ostaju pouzdani i kad izgube sve, dok drugi postaju nepredvidivi čim nešto steknu. Zato se karakter pokazuje ponajprije pod pritiskom, kad društvene maske popuste i unutarnja struktura preuzme nadzor.

Promatrati kodeks ponašanja znači, dakle, promatrati čovjeka u kontinuitetu njegovih djela, a ne u iznimci njegovih riječi. Riječi se mogu pripremiti. Ponašanja, na dugi rok, mnogo manje. Zato je kodeks jedna od najdragocjenijih karata za razumijevanje pojedinaca, organizacija, zajednica, pa i naroda. On ne opisuje ono što osoba za sebe izjavljuje da jest, nego ono što ona nastoji postati kad je život stavi na kušnju. A između misli i djela često stoji sva ona udaljenost koja dijeli namjeru od istine.

Napravite nekoliko koraka unatrag i vratit ćete se u prvu kuću – u ishodište. Ljudskim bićima koja nisu posjedovala nikakve teorije, koja nisu znala ništa o psihologiji, sociologiji ili genetici. Posjedovala su samo potrebu da prežive. U tom iskonskom svijetu reakcija još nije bila kulturni izbor ni osobni interes. Bila je odgovor samome životu. Kodeks ponašanja vjerojatno počinje ondje: u promatranju, u prilagodbi, u sposobnosti da se pročita opasnost, povjerenje, udaljenost i pripadnost. Mnogo prije nego što su ljudi naučili objašnjavati sami sebe, već su naučili reagirati. Mnogo prije religija, naroda, zanimanja i ideologija već su postojali pojedinci koji su se sa svijetom suočavali na različite načine. Neki su promatrali prije nego što bi djelovali; neki su djelovali prije nego što bi promatrali. Neki su gradili saveze; neki su radije birali samoću. Neki su dijelili vatru; neki su je branili.

Možda je kodeks ponašanja upravo to: duboko sjećanje koje prelazi vrijeme a da nikada ne napiše vlastito ime. Mijenja se odjeća, mijenjaju se jezici, mijenjaju se tehnologije – ali nešto se u ljudskim izborima neprestano vraća, poput drevnoga, nevidljivog potpisa.

Zato sam uvijek manje gledao izjave, a više ponavljanja. Manje namjere, a više posljedice. Ljudi vam govore tko bi željeli biti; njihovo ponašanje govori vam tko su bili dovoljno dugo da to postanu.

Ovo nije antropološki esej, ni medicinska rasprava, ni društvena analiza. To je gledište čovjeka koji je susretao ljude, zemlje, zanimanja i godišnja doba života, promatrajući više ono što čine nego ono što izjavljuju.

I tako, kad se pred vama pojavi nositelj kodeksa drukčijeg od vašega, ne pogađa vas ono što kaže. Pogađa vas kako to kaže. Ta gotovo neprimjetna udaljenost između geste i riječi. Ta prirodnost koja se ne može dugo oponašati. Ta šutnja koja dolazi prije odgovora. Taj izbor koji se ponavlja kroz vrijeme dok ne postane prepoznatljiv. A možda, nakon što vam ispriča priču, traži samo jedan dolar da bude saslušan – jer zna da vrijednost priče nije cijena koju dobije, nego ponašanje koje uspije ostaviti za sobom.

II. Epilog

Kodeks nikada ne piše svoje ime. Ipak potpisuje svaki vaš izbor.

III. Stranica autora

Ovo djelo nije naručeno.

Nije prodano.

Nije nastalo u komercijalne svrhe.

Napisano je kako bi svjedočilo o vrijednosti spoznaje samoga sebe, ljudskoga karaktera i tihe arhitekture uma koju nijedna dijagnoza ne može do kraja imenovati.

Jedina tražena naknada simboličan je dolar – ne kao plaća za djelo, nego kao svjedočanstvo zajedničke predanosti kulturi promatranja, poštenja i skrbi.