GILLETTEOVI PACIJENTI

(očima onih koji čekaju)

„Klinika liječi pacijente. Zajednica skrbi podupire ljude.”

I. Pacijenti

Kad pacijent prvi put uđe u rehabilitacijsku ustanovu, rijetko je on taj koji je izabrao taj trenutak. Često dolazi u pratnji nekoga tko je donio najtežu odluku od svih: da i dalje vjeruje kako put još postoji.

Onaj tko živi uz njega uvijek u sebi nosi isto pitanje. Kada će završiti ova kušnja? A odmah zatim dolazi drugo, tvrdoglavo i nijemo:

Zašto on? Zašto mi?

Na tim mjestima, međutim, pacijenti nisu samo oni koji nose dijagnozu. Ona pripada medicini, klasifikacijama, protokolima.

Stvarnost je drukčija.

Pacijenti su i oni koji čekaju, koji prate, koji podupiru. Pacijenti su oni koji svaki dan žive uz patnju, dijeleći strahove, žrtve, nade i iscrpljenosti koje nijedan medicinski karton nikada neće zabilježiti.

Ulazeći u rehabilitacijsku ustanovu, susrećeš druge ljude, druge priče, druge zaustavljene sudbine. I dok je onaj koji se liječi često zaokupljen vlastitom svakodnevnom bitkom, onaj koji ga prati promatra, uspoređuje, razmišlja.

Vidi teže slučajeve, ozbiljnija stanja, duže putove.

I, gotovo s osjećajem krivnje, pomisli:

„Kad se sve uzme u obzir, moglo je biti i gore.”

Ali svaka osoba koja stigne donosi drukčiju priču i u sebi, duboko, čuva isto pitanje, odraženo i oblikovano neizvjesnošću:

Što će sutra biti moguće?

U trenucima čekanja i ostajanja razgovori mijenjaju narav. Ljudi sve manje govore o bolesti, a sve više o životu.

Pripovijedaju tko su bili prije.

Sjećaju se kako je sve počelo.

Dijele male pobjede koje se drugima možda čine beznačajnima, ali su za nekoga golema prekretnica.

Govore o nevidljivom napretku, o razočaranjima koja žive uz ustrajnost, o nadi koja nastavlja živjeti u čekanju.

Iznad svega, govore o onima koji ostaju blizu.

O tome koliko žrtava podnose oni koji svaki dan i dalje pružaju ruku.

I često izroni misao koju nitko nije predvidio:

„Prihvaćam ono što sam postao. Ne opterećuje me to. Opterećuje me teret koji tjeram druge da nose.”

To je svakodnevna hrabrost.

Tiha hrabrost.

Mjesto na kojem si ne možeš dopustiti da odustaneš, gdje svaki korak traži volju, gdje se čak i tuga skriva da bi se zaštitili oni koji nas vole.

Jer oni koji stoje uz nas promatraju nas s pažnjom kakvu možda nikada prije nismo upoznali.

Svaki se pokret primijeti.

Svako se poboljšanje slavi.

Svaki se nazadak dijeli.

Mi smo pacijenti.

Oni koji traže put natrag.

Nekima je korak obična stvar.

Drugima je pobjeda.

Pa ipak, nada i dalje stoji ondje, tvrdoglava, čak i kad se čini da sve upućuje na suprotno.

Promatranje tuđih priča uči nas da prepoznamo vrijednost onoga što još imamo.

A tko uistinu prođe kroz patnju, shvaća istinu koja često izmiče onima koji žive u normalnosti:

život ne drže velike stvari.

Ponekad je dovoljno malo.

Ponekad je dovoljno gotovo ništa.

A to gotovo ništa može postati sve.

II. Epilog

Pacijent je osoba.

Zajednica patnje mnogo je više.

Nitko ne može doista reći: meni se to nikada neće dogoditi.

Bolest ne poznaje prihode, ne mjeri ugled, ne pravi društvene razlike. Dolazi bez pitanja za dopuštenje i mijenja život onoga koga susretne i onih koji žive uz njega.

Zato bismo trebali naučiti gledati svaki dan s većom zahvalnošću.

Često upravo pacijenti najdublje razumiju vrijednost života, jer su upoznali njegovu krhkost. Znaju koliko dragocjena može biti jednostavna gesta, pružena ruka, malo poboljšanje koje se drugima čini beznačajnim.

I možda zato nitko ne bi smio misliti da ima pravo suditi.

Nikada ne znamo kakvu bitku vodi osoba pred nama.

Nikada ne znamo što se krije iza zatvorenih vrata, iza šutnje, iza iscrpljenosti o kojoj se nikada ne govori.

Patnja uči da se život ne sastoji samo od onoga što posjedujemo, nego i od onoga što uspijemo sačuvati kad nam se mnogo oduzme.

I tada otkrivamo jednostavnu istinu.

Nekima je korak obična stvar.

Drugima je pobjeda.

I svaka pobjeda zaslužuje poštovanje.

III. Stranica autora

Ovo djelo nije naručeno.

Nije prodano.

Nije nastalo u komercijalne svrhe.

Napisano je kako bi svjedočilo o vrijednosti rehabilitacije, ljudskog dostojanstva i odnosa među ljudima.

Jedina tražena naknada jest simbolični dolar – ne kao plaćanje za djelo, nego kao svjedočanstvo zajedničke predanosti kulturi skrbi, nade i odgovornosti.