AKCIJA WALL STREETA

Uvod u Sagu o Wall Streetu

Nikad neću zaboraviti dan kad sam ušao u internat.

Bio je 15. listopada 1970. Četvrtak.

Tim povodom bio je ondje i moj otac. Zatražio je od Gillettea slobodno poslijepodne, što se rijetko događalo. Kad se osvrnem, shvaćam da nije samo pratio dijete u školu. Predavao je mali komadić Gilletteove priče svijetu koji nijedan od nas još nije mogao razumjeti.

Dočekala me mlada časna sestra po imenu Giuseppina.

Svijetla put, plave oči, mladenačko lice. Veo je skrivao sve ostalo. Uzela me za ruku i odvela u razred 1. A, gdje me čekala moja učiteljica, sestra Dominella.

Sestra Dominella bila je već stara.

Neprestano je trljala koljena i s nevjerojatnom sigurnošću predviđala kišu. Prema njezinim riječima, vrijeme je živjelo u njezinim zglobovima. Ako su je boljela koljena, dolazili su oblaci.

Kad sam ušao u učionicu, već je znala moje ime.
Zapravo, znali su ga svi.
Vijesti su unutar tih zidova brzo putovale.
Darovi su stigli prije mene.

U svakoj prostoriji bio je isti dar: obične plastične vrećice s crvenim Gilletteovim logotipom iz sedamdesetih, ukrašene samo slikama britvica.

Bio sam premlad da bih to razumio, ali već sam postao mali veleposlanik tvrtke koja će me pratiti cijeli život.

Prvi sat bio je o akciji.
O dobrim akcijama.

Sa šest godina to se činilo dovoljno jednostavnim.
Dobra akcija bila je dobra.
Loša akcija bila je loša.
Slučaj zatvoren.

Ali život je, kao i uvijek, imao druge planove.

Nekoliko godina kasnije otkrio sam da se akcije nikad ne prosuđuju po onome što jesu. Prosuđuju se po pričama koje ih okružuju.

Dajte nekome bombon i to postaje dobra akcija.
Upotrijebite isti bombon u drugu svrhu i odjednom postaje loša.
Akcija ostaje nepromijenjena.
Mijenja se samo pripovijest.

To je bila prva prava lekcija mojega života.
Ne moral.
Ne vjera.
Ne disciplina.
Pripovijest.
Neobična moć koja iste činjenice pretvara u suprotna značenja.

Desetljećima kasnije Gillette će me dovesti u Boston.
Zajedno s kolegama iz cijelog svijeta naposljetku ću stajati u financijskoj prijestolnici o kojoj djeca u internatima nikad ne sanjaju: New Yorku.

Čak i blizu samog Wall Streeta.

Ali to je druga priča.
Već je napisana drugdje, a nikad nisam volio ponavljati se samo da bih popunio književni prostor.

Ipak, ostaje jedna misao.

Ljude se uvijek pamti po njihovim akcijama.
Neke akcije postanu priče.
Neke priče postanu povijest.

A ako su te akcije slučajno napisane na papiru, ako se njima trguje, ako ih se vrednuje, kupuje, prodaje i svaki dan kotira…
tko će ih, dovraga, ikad zaboraviti?