GILLETTE I AMERIČKA JAJA

Zrakoplov je upravo sletio. Moja supruga i kći bile su obje u nevjerici i sumnjičave: novi početak pretvorio se u neizvjesnost, a slušati toliko ljudi koji govore drugim jezikom bilo je za njih nešto posve novo.

Zračna luka JFK, New York, dočekivala nas je. Za mene je to značilo povratak kući – u moju zemlju – koja je od obećanja identiteta postala osvajanje i nova perspektiva.

Ukratko: kad me Roda prije 61 godinu trebala ostaviti u New Yorku, zaslijepio ju je i očarao jedan kalabrijski jastreb pa me odlučila ostaviti na obroncima planine Aspromonte. Ali to je druga priča.

Uzeli smo prtljagu i ušli u žuti taksi. Vozač je pitao kamo idemo, a ja sam mu dao adresu. Zatim je pitao odakle dolazimo i odakle sam ja podrijetlom.

Odgovorio sam: „Queens, NY.”

Tijekom vožnje potpuna tišina. Kad smo stigli, pitao sam koliko je vožnja: „22 USD karticom; ako platite gotovinom, 14 USD.”

Pogledao sam ga prijateljski, a on je rekao: „Radio sam 12 godina u Napulju i naučio sam da samo tako mogu i dalje plaćati svoje poroke. A po prtljazi sam vidio da dolazite iz Italije. Dobro došli u New York.”

Kuća je bila nova i lijepa, s jednim ulazom s ulice i samo nekoliko stuba za uspon. Dvije su se žene pogledale i razgovarale svojim šutnjama – ali ja sam, sa svojim ugrađenim ‚ženskim kodom’ od rođenja, mogao čitati nijanse i misli iza njihovih pogleda.

„Kod kuće smo”, rekao sam im. „Poslije ću otići po namirnice.”

Izašao sam se opskrbiti hranom. Ne volim supermarkete: Walmart dočekuje svakoga, ali kupci u Walmartu skupo plaćaju. Moji dobavljači ostaju male lokalne trgovine, ona mjesta gdje mi razmjena nekoliko riječi ili koja šala omogućuje da skupim prave vijesti – i da pišem o svom životu.

„A jaja, Jack, gdje ih mogu kupiti svježa?”

„Iza ove ulice ima jedan Turčin, zove se Kan. Ima nekoliko svojih kokoši koje pomno čuva. Pogledajte ima li ono što tražite.”

Nekoliko koraka kasnije stigao sam. Čak je govorio talijanski – i tada su počela iznenađenja.

Odveo me u stražnji dio trgovine da mi pokaže svoje kokoši: izbrojio sam ih samo devet, a jedna je na krilima imala mrlju u bojama talijanske zastave. Znatiželjan, pitao sam što to znači.

Ponosno je rekao: „To je Camilla. Dolazi iz Italije, iz Napulja – iz četvrti Forcella. Dao mi ju je ujak. Nese prekrasna jaja. To su jaja koja možete popiti svježa, ne treba ih kuhati. Svoje dame nikada ne hranim kemikalijama – samo prirodnom hranom, kako to radimo u Turskoj.”

Pitao je želim li ih probati, i naravno, prihvatio sam: „Koja bi prilika bila bolja?”

Sjeli smo za stolić unutar trgovine, čavrljajući, a on mi je donio tanjur s tri jaja.

„Upravo ih je snijela moja Camilla. Nando, vi ste sretan čovjek”, rekao je.

Bila su topla na dodir. Pričekao sam da sjedne prije nego što nastavim razgovor.

Pitao me što želim popiti. „Američku kavu, molim.”

Počeo sam bušiti prvo jaje – ali rupe nije bilo. Pokušao sam s drugim, zatim s posljednjim.

Sva tri bila su tvrdo kuhana.

…Čudo. Bili smo u Americi.

Kokoš koja nese jaja već skuhana – ne treba ih kuhati. Nisam pokazao ni iznenađenje ni uznemirenost; samo sam pitao Kana za koliko bi htio prodati Camillu. Pitao je zašto.

Nasmiješio se: „Svidjela su vam se jaja?”

Rekao sam mu da ih želim pokloniti svojoj kćeri, koja voli kokoši.

U sebi sam mislio: ili projekt od milijun dolara… ili prijevara koju tek treba shvatiti.

Platio sam, pozdravio se i otišao. Nikome nisam ništa spomenuo, ali sutradan sam se vratio.

„Dobro jutro, Kane. Mogu li i danas dobiti još jaja za piti?”

„Naravno, sjednite. Odmah ću ih donijeti.”

„Htio bih ući u kokošinjac i uzeti ih ravno od Camille.”

„Žao mi je, Nando, ali sinoć smo je skuhali za jednu rođendansku zabavu. Ali donijet ću vam neka druga jaja.”

Isti ritual, isti stol, isti tanjur: tri svježa jaja, namijenjena za piće – ali još jednom tvrdo kuhana i spremna za jelo.

Platio sam, otišao i pomislio: američki san.

Ili možda… on je taj koji pokušava pronaći mene – i još nije uspio?

Dobro došli u Ameriku