SASTANAK S TETOM WILKINSON

Kad sam pomislio da je napokon došao trenutak da započnemo razgovor, ona je preuzela zapovijedanje.

„Pođite sa mnom u drugu sobu.

Želim vam nešto pokazati.”

„Što?”

Ušli smo u dvoranu gotovo veliku kao moj sadašnji stan.

Otprilike sto sedamdeset četvornih metara.

U njezinu je središtu stajao biljarski stol.

Upitala me poznajem li tu igru.

Znam li igrati.

Rekao sam da znam.

Objasnio sam joj da mi nije osobito draga goriziana, tradicionalna talijanska inačica, i da mi je draži američki pool.

Nasmiješila se.

„Bez sumnje.

Već sam znala.”

Odmah sam iskoristio priliku.

Upitao sam je je li potrošila novac na obavještajnu službu Njezina Veličanstva, je li moje knjige pročitala besplatno ili je jednostavno pitala moju majku za podatke o meni.

Nije odgovorila.

Ili je možda odgovorila šutnjom.

Zatim me povela prema dugom stolu.

Na njemu su bili izloženi pribori za jelo, kompleti za manikuru, kompleti za pedikuru i brojni predmeti za osobnu njegu.

Sve je bilo od uglačanog čelika.

Svaki se pojedini komad glačao svaki tjedan da sačuva sjaj.

Ali nije to privuklo moju pozornost.

Svaki je predmet nosio isti simbol.

Dva mača.

Marka.

Potpis.

Identitet.

Wilkinson Sword.

Niz kralježnicu prošli su me žmarci.

Prvi put sam doista shvatio gdje sam.

Nisam bio gost nekog menadžera.

Nisam bio gost nekog direktora.

Nisam bio čak ni gost neke legende iz svijeta tvrtki.

U jednom trenutku čuo sam ženske glasove koji su je zvali.

„Teta…

Teta…

Gdje si?”

Bez oklijevanja je odgovorila:

„Odmah dolazim.

S nećakom sam.

Gilletteovim sinom.”

U tom trenutku nisam više imao nikakvih dvojbi.

Bio sam u kući svoje tete.

Vratili smo se u drugu sobu.

Svi su bili spremni za polazak.

Svi osim mene.

Maggy me uzela pod ruku i rekla:

„Dopustite da vam predstavim svoju kćer i svoje dvije unuke.

Nijedna nije udana.

Hajdemo.

Želim vam nešto pokazati.

Nadam se da će vas to razveseliti.”

Iskreno govoreći, bio sam potpuno pijan.

Ne od vina.

Od podataka.

Od osjećaja.

Od vremena.

Ništa od toga više nisam mogao probaviti.

Ona je pak, ta mala engleska starica, bila potres.

Odmah sam se upitao kakva je morala biti u mladosti.

I je li je itko ikada mogao obuzdati.

Odgovor je stigao sam od sebe.

Nije.

Bila je iznad toga.

Bila je žena od čelika.

Stigli smo pred jednu napuštenu tvornicu.

Zaustavila se.

U tišini ju je promatrala.

Zatim je rekla:

„Fernando.

Ovdje je sve počelo.

I da su vas upoznali ranije, danas bismo još imali svoju tvrtku.

Nikada je ne bismo bili prisiljeni prodati zbog lošeg upravljanja i oholih odluka.”

Njezina kći.

Njezine unuke.

Sve su šutjele.

Čak se i Dominique činio dirnutim.

Zatim je rekao:

„Ovo je emotivni obilazak koji stara gospođa uvijek priređuje da impresionira goste.

Uvijek ista engleska ceremonija.”

Ali ovaj put nije govorila gostu.

Govorila je svojem nećaku.

Kad je obilazak završio, odvezli su me natrag u hotel.

Ja sam bio taj koji je zamolio da se vratim.

Nisam bio spreman upiti toliko osjećaja u jednom danu.

Ali sutradan smo se trebali ponovno vidjeti.