TIŠINA WILKINSONOVA OPROŠTAJA

Kakva je samo neobična bila moja sudbina.

Uvijek sam.

Okružen tolikim ženama.

Nikada u središtu.

Samo gost.

Iskreno, ta mi uloga nikada nije bila neugodna.

Postojalo je nešto drugo što mi je uvijek privlačilo pozornost.

Nešto što žene uzimaju a da ne pitaju.

Ne novac.

To je uvijek bio najmanje zanimljiv dio.

Uzimaju pozornost.

Znatiželju.

Misli.

Djeliće vremena.

Čitave dijelove vaše kognitivne energije.

I najčešće to čine a da toga nisu ni svjesne.

Prvo je pravilo uvijek ostajalo isto.

Nasmijati ih.

Ali ne praviti se budalom.

Jer velika je razlika između humora i gluposti.

Prvi otvara razgovor.

Druga ga zatvara.

Inače i najelegantnija večera na kraju postane tek nešto malo više od obroka brze hrane.

Tada sam počeo izlagati svoju osobnu antropološku teoriju čelika.

Nadao sam se da ću zvučati vjerodostojno.

Ne nužno da će mi povjerovati.

Zamislio sam jedno davno jutro.

Neki je muškarac izašao iz svoje špilje na ljubavni sastanak.

Ali njegova družica nije ga namjeravala pustiti.

Slijedila ga je kroz šumu.

Htjela je znati kamo ide.

S kim.

I zašto.

U ono su vrijeme svi bili slobodni, a promiskuitet sociolozi još nisu bili izmislili.

U jednom je trenutku pobjesnio.

Podigao je kamen i bacio ga prema ženi da je otjera.

Kamen je udario u stijenu.

Iskra.

Pa još jedna.

Pa dim.

Vjetar je učinio ostalo.

I rodila se vatra.

Ljubavni sastanak odmah je završio.

Ono što se dogodilo bilo je mnogo previše važno.

Još nije bilo opisano ni u jednom priručniku.

Čak ni u Amazonovim priručnicima.

Trebalo ga je promatrati.

Razumjeti.

Iskoristiti.

Žene za stolom slušale su u tišini.

Nitko nije jeo.

Konobar je morao vratiti juhe u kuhinju i podgrijati ih po drugi put.

Zatim se dogodilo nešto još neobičnije.

Nekoliko parova sa susjednih stolova primaknulo je stolice bliže nama.

Bilo je to kao kazališna predstava.

A ja sam ih samo htio nasmijati.

Bio je to trenutak kad sam prestao biti vjerodostojan.

I kad su mi počeli vjerovati.

Pričao sam priču koju nitko nikada nije napisao.

Jednu moguću priču naših predaka.

Zastao sam.

Pogledao sam Maggy.

„Želite li da nastavim?”

Nije oklijevala ni sekunde.

„Da, ti veličanstveni kučkin sine.”

I svi smo prasnuli u smijeh.

Zatim sam nastavio.

Uz vatru je žena počela shvaćati da se to otkriće može upotrijebiti za hranu.

Toplina je mijenjala okuse.

Preobražavala je samu prirodu.

A da toga nitko nije bio svjestan, ljudski životni vijek, koji je jedva dosezao dvadeset godina, polako se približio četrdesetoj.

Vatra ga je udvostručila.

Bakterijska zaraza se smanjila.

Infekcije su se povukle.

Ljudsko tijelo dobilo je vrijeme.

Zatim je, jednog običnog poslijepodneva pred špiljom, ta ista žena pokupila nekoliko kamenja.

Pomno ih je pregledala.

Udarala ih je jedno o drugo.

Proučavala ih je.

Bez visokih peći.

Bez čeličana.

Bez inženjera.

Započela je dugo putovanje koje će na kraju dovesti do metala.

A poslije i do čelika.

Zato, da nije bilo jedne žene, danas ne bih bio ovdje.

Nikada vas ne bih upoznao.

Nikada vas ne bih cijenio.

Nikada ne bih mogao u jedan oproštaj umotati ono što sam postao.

Za stolom je zavladala tišina.

Tišina drukčija od svih drugih.

Nije to bila tišina iščekivanja.

Bila je to tišina oproštaja.

Pogledao sam Maggy.

Pogledao sam njezinu kćer.

Pogledao sam njezine unuke.

I shvatio sam da se ne opraštam od jedne obitelji.

Opraštao sam se od jedne priče.

Obitelji Wilkinson

Nema na čemu.

Ustao sam i otišao.

Jer nikada nisam mogao podnijeti suze jedne žene.