PUTOVANJE DO TVRTKE BIC U PARIZU

Isplanirao sam putovanje i obavijestio Chanel da ću u Pariz stići za tri tjedna.

Osim što je primila tu jedinu informaciju, ostala je diskretna i suzdržana, tipična Francuskinja. Ništa drugo nije pitala.

Trenutak mojega polaska slijedio je vrlo preciznu logiku.

Trebao sam primiti mjesečnu mirovinu od 351 eura i s tim sam novcem mogao krenuti. Pravo pitanje nije bilo mogu li otići, nego kako.

Nazvao sam jednog prijatelja koji je redovito vozio međunarodne kamione i dogovorili smo se da će me povesti.

Prije nego što sam pristao, ipak sam morao znati što prevozi. Da je prikolica slučajno bila natovarena stokom, morao bih se nositi sa smradom.

Majka Gillette u jednoj točki nikada nije popuštala svojoj djeci: problem nikada nije u umu; postoji samo u djelima koja stvaraju rješenja.

Za smještaj sam pronašao zajedničku sobu odmah izvan grada. Stajala je dvanaest eura na dan.

Mjesto se nalazilo blizu posljednje postaje linije metroa, a prijevoz do grada stajao bi samo tri eura na dan.

Moj boravak neće trajati više od tri dana, ne po izboru nego po planu.

Dok moj prijatelj kamiondžija dovrši dostavu u Bruxellesu, ja ću već biti spreman za povratak, i ovaj put neću brinuti o tome što slučajno prevozi.

Dan polaska napokon je stigao.

U dva sata ujutro supruga me upitala kamo idem.

Vidjela me kako stojim ondje s kovčegom na kotačićima, u običnoj odjeći.

Rekao sam joj da sam dobio priliku prisustvovati sastanku povezanom s poslom, iako nisam imao pojma kakva bi mi se uloga mogla ponuditi.

Očekivao sam da bi, s obzirom na moje kvalifikacije, najviše dostupno mjesto vjerojatno bilo skladištar.

Ne bih ništa birao. Jednostavno bih prihvatio ako mi se svidi.

Eugenio je parkirao kamion na početku ceste koja vodi do moje kuće.

Čim sam stigao do njega, prva mi je briga bila otkriti što prevozi.

Nećete vjerovati. Prikolica je prevozila plastiku namijenjenu tvrtki BIC Belgium, gdje će se upotrijebiti za proizvodnju kemijskih olovaka.

Ahahahah.

Tijekom trideset i dva sata puta od Reggio Calabrije do Pariza zaustavljali smo se samo na odmorištima uz autocestu zbog goriva, hrane i zahoda.

U međuvremenu je Eugenio neprestano mijenjao dokumente tahografa. Svaki put kad bi to učinio, na papirima bi se pojavilo ime drugog vozača. Za volanom je uvijek bio Eugenio. Ipak, sustav je bilježio šest različitih vozača.

Već je samo to bilo dovoljno da shvatim kako sam u sustavu koji ne funkcionira kako treba i da je to bilo jedino rješenje koje su ljudi pronašli kako bi smanjili troškove.

Napokon smo stigli na rub Pariza.

Eugenio me ostavio blizu jedne postaje metroa, iste one koju ću morati ponovno pronaći kad dođe vrijeme za povratak kući.

Upitao me kamo idem.

Odgovorio sam: „Idem upoznati neke žene.”

Pogledao me i rekao: „Moć seksa.”