ŽENE KOJIMA PRIPADA BIC

Stigao sam pred ulaz kafića u kojem se trebao održati sastanak.

Drhtao sam, ali ne od straha. Bilo je to drhtanje koje postavlja jednostavno pitanje: radim li pravu stvar ili sam se napokon gurnuo preko granice?

Bilo je i drugo pitanje: što dobivam ovom operacijom? Koje sam ciljeve sakrio od samoga sebe tako duboko da ih ni ja više ne prepoznajem?

Posegnuo sam u jednu izloženu ružu, otkinuo tri latice i njima namirisao lice. Losion poslije brijanja nije bio uključen u putni proračun, ali nisam htio doći noseći samo miris muškarca.

Bio sam u domovini Georgesa, sina L’Oréala, a ta me tvrtka naučila mnogočemu.

Pustio sam glazbu sa svoje stranice kao pozadinsku pjesmu. Slučajno je zasvirala upravo ona koju su moj otac i djed zajedno svirali: mandolina i gitara. Bili su sa mnom. Ušli smo nas trojica zajedno.

Chanel me ugledala izdaleka i prišla mi s toplim zagrljajem, kao da smo stari prijatelji koji se ponovno vide nakon mnogo godina. Visoka. Plavuša. Plave oči. Kosa uredno skupljena. Prisutnost koja oduzima dah, umotana u tamnoplavu haljinu. Na trenutak sam je gotovo htio pitati gdje mogu naći crkvu da je odmah oženim.

Odvela me do stola. Čekalo je šest žena. Sastanak je upravo trebao početi, a ja sam već znao da sukoba nikada neće biti. Bolovao sam od urođene mane: znao sam gubiti pobjeđujući.

Predstavio sam se svakoj od njih, ne pokušavajući otkriti koja je za stolom najvažnija. To sam prirodno otkrio desetak sekundi poslije.

Prva je žena rekla svoje ime i prezime, a ja sam joj, u savršenom stilu Gilletteova čovjeka, poljubio ruku. Zatim sam isto učinio sa svakom drugom ženom za stolom, darujući svakoj osmijeh i jedan: „Enchanté.” Made in Calabria.

Tek sam tada izgovorio svoje ime, bez ikakve sumnje da je svaka od njih već znala tko sam.

Pitale su me što bih htio popiti, želim li doručkovati, možda neko malo pecivo. Objasnio sam da mi osoblje u mom uobičajenom hotelu nikada ne bi dopustilo da ujutro izađem a da prije toga nisu svjedočili ozbiljnom doručku. Sve su prasnule u smijeh.

Zatim su me pitale je li mi ovo prvi posjet Parizu. Rekao sam im da sam godinama prije radio na obalama Seine, u vrtovima uz rijeku, brao cvijeće i svakog ga jutra svježe nosio u katedralu Notre-Dame. Činio sam to čekajući da mi Madona učini milost i priredi upravo ovaj susret sa svih šest njih. Nikada nisam sumnjao. Na kraju krajeva, bilo je to obećanje jedne žene.

Nasmiješile su se. Ozračje se smekšalo. U razgovor je ušla empatija.

Tada je jedna od njih upitala: „Gospodine Frega, što vam se najviše sviđa u Francuskoj?”

„Kakvo je to pitanje?” odgovorio sam. „Odgovor je očit.”

BIC.

Razgovor je odmah krenuo ugodnim tijekom.

Malo poslije odlučili smo nastaviti uz ručak i prošetali stotinjak metara Champs-Élyséesom. Cijelim putem, međutim, primjećivao sam istu trojicu ili petoricu muškaraca koji su nas promatrali izdaleka. Primijetio sam ih od prvog trenutka. I oni su primijetili mene. Bili su osiguranje. Nikada preblizu. Nikada predaleko.

Ušli smo u jedan francuski restoran. Onu tipičnu vrstu francuskog restorana u kojem se ne pojede gotovo ništa, a plati se malo bogatstvo.

Pozvao sam Chanel. Odmah mi je prišla.

„Što se dogodilo?”

„Odlazimo.”

„Odlazimo?”

„Da. Vodim vas sve nekamo jesti.”

Punu su minutu stajale ukočene. Nisu bile naviknute na gosta koji vodi ples. Ipak, moj je prijedlog bio toliko uvjerljiv da su me sve slijedile. Kao kokoši koje hodaju za pijetlom. Uostalom, bili smo u zemlji pijetla.

Stigli smo do prve pizzerije i zalogajnice sa sendvičima na koju smo naišli. Prije ulaska prišao sam vlasniku.

„Htio bih sedam sendviča, po pet eura, s pićem.”

„I ja plaćam.”

Dogovor je postignut. A s njim i dobar dojam.

Ušli smo. Djelovale su potpuno zbunjeno, kao da jašu na krilima letećih konja, ne shvaćajući točno što se događa.

Bile su unutar GILLETTENARRATIVE. A nijedna to još nije znala.