KOMUNIKACIJA I INFORMACIJE U P&G-U

Informacija

Prvi koji su komunicirali bili su pračovjeci bez odjeće. Prvi koji su informirali bili su pračovjeci s odjećom i novinarskom iskaznicom.

I dalje pračovjeci. Ništa se nije promijenilo. Osim što su prvi morali preživjeti život, dok drugi žive od toga da preživjele vraćaju u život.

Ali nema vremena za rasprave ni kritike – to su aktivnosti kojima se nikada nisam bavio.

Ono što bih volio jest ispričati antropološku razliku između njih dvojice kroz priče.

Prvi pravi oblik komunikacije – i tu će svi poskočiti sa stolca – jest tišina.

Prije riječi, prije glasa, prije geste, prije držanja, praksa tišine oduvijek je mjerila čovjekovu inteligenciju po njegovoj sposobnosti da obradi i odluči – nikada obrnuto.

I muškarci su, okupljeni zajedno, šutjeli i promatrali zvijezde, apstraktno, zamišljeno – sve dok, izdaleka, skupina žena, uvjerenih da su same, nije počela razgovarati među sobom: tihi glasovi, kontroliran ton, kontroliran ritam, uredna kadenca, svaka riječ pažljivo postavljena. Takve su vam žene.

Ali prva lekcija koju je tišina ostavila čovječanstvu nije neka vrsta unutarnje suzdržanosti – to je metoda, posljednja granica u svakom prostoru u kojem se donose prave odluke.

Ipak, buka u tišini upravo je ono što nikada ne nedostaje: dolazi iznutra, i istodobno je emocionalna, kognitivna, logična i racionalna, instinktivna i afektivna.

I tu su jedine doista sposobne nositi se s njom, kao i uvijek, žene – toliko cjelovite, toliko funkcionalne, da im je povjerena i zadaća da nose ljudsku reprodukciju naprijed. (U drugim područjima – biološkom, staničnom – ima i mužjaka koji rađaju. Ali to je drukčija vrsta komunikacije.)

Za sve ostalo što ovdje nisam obuhvatio, prepuštam to iskustvu svakoga pojedinca – to je najbolji dio onoga što jesmo.

Informacija me podsjeća na igru koju smo igrali kao djeca: svi u krugu, prvi šapne riječ na uho sljedećem, i ona prolazi niz red kroz dvanaest ljudi. Ono što je izašlo na drugom kraju obično je bila provala smijeha.

Igra se mogla igrati s jednom riječju ili s cijelom rečenicom, i evo što bi se dogodilo:

Počneš sa ŽIVJET ĆE, i dvanaest prijenosa poslije riječ koja je izašla na drugom kraju bila je UMRIJET ĆE.

Počneš s rečenicom poput SVI SMO ZNALI DA ĆE ŽIVJETI, i dvanaest prijenosa poslije vratila se kao SVI SU ZNALI DA JE MRTAV, SPROVOD ZAKAZAN ZA 12. U 12.00. Ha ha ha ha.

Upravo tako danas gledam kako mediji prenose informacije – ista uvodna rečenica o nekoj priči prenosi se različito od medija do medija. Ono što smo smatrali dječjom igrom zapravo je gorka istina o industriji informacija u kojoj više nema razlike između kioska i redakcije.

Na kraju, te dvije stvari dijele jednu nit – obje su djeca istog praiskonskog podrijetla. Dovoljno je pogledati kako se ljudi oblače.

Ugodno čitanje.