UOBIČAJENA PRIČA O P&G-U

Uobičajena priča. Muškarci. Nepripremljeni. Neorganizirani. Uvjereni da „dolazi jedna žena” znači upravo to – i ništa više.

Brzojav je bio jasan: jedna žena. Ne anđeo. Ne Juliana. Ne Gillette.

Pripremili su sve. Hranu. Piće. Čak i filipinskog kuhara. Ali nitko nije pripremio sebe. Nitko nije pomislio na jedinu stvar koja je važna kad žena uđe: biti dostojan prostorije.

Ona ulazi. Smiren osmijeh. Siguran korak.

„Bok svima. Ja sam Juliana. Portugalka. Od 1. srpnja selim ovamo. Htjela sam upoznati kolege prije početka – i shvatiti što me čeka.”

Tišina. Muškarci je gledaju kao što se gleda pomrčina Sunca – znajući da ne bi smjeli, a ne mogu prestati.

„Oprostite – iz kojeg ste odjela?”

„Mi koordiniramo reklamne agencije. Plaćamo slogane. Donosimo ideje.”

„Za koje tvrtke?”

Tišina. Nitko ne odgovara.
Najglasniji u prostoriji – uvijek najglasniji – nagne se naprijed.

„A vi? U koji su vas odjel rasporedili?”

Ona se smiješi.

„Moj je na vrhu. Odmah do djeda Campa. Blizu gospodina J.”

„Jeste li u… duhovnom odjelu tvrtke?”

„Na neki način. Ali nisam časna sestra. Propovijedam kao one – samo što to radim u milijardama.”

Muškarci izmijene pogled. Netko šapne:

„Tko ste, dovraga, vi?”

Ona priđe bliže vatri. Gleda je kao što se gleda nešto stvarno. Onda se okrene.

„Ja sam nova glavna izvršna direktorica Gillettea. Nakon 130 godina. I sutra ujutro zamolit ću vas da u ured dođete glatko obrijani, ako nemate ništa protiv. Imidž je dio posla. A danas… Gillette je žena.”