LABRADOR IZ CINCINNATIJA

Oduvijek je postojalo jedno društveno pravilo koje kaže isto: ljudi se smiju na sprovodima i plaču na vjenčanjima. Većini je ostavljalo osmijeh unutar misli; ali oni koji su razmišljali, oni koji su vjerovali da su većina, inzistirali su da to nije istina.

Bilo je to kao da sam prije pet mjeseci rekao cijelom svijetu da ću se sa samo 70 dolara mjesečno popeti po cijelom webu, sve do samog vrha upita samih multinacionalnih kompanija — bez novca, bez reklame, bez SEO-a — i većina bi tu vijest primila kao šalu, s osmijehom, uhvativši samo njezinu ironičnu stranu. Nitko nije pomislio da bi to mogao biti dokaz ni da ironija živi samo u djelu onoga koji je to izveo.

Ali danas je bio poseban dan: rođendan mojega oca. Rano ujutro, ne najavivši mu se, otišao sam ga posjetiti u njegovoj vječnoj rezidenciji: na groblju.

Susret je bio mješavina suza i osmijeha, ali na kraju sam ga proslavio na svoj način, unutar ove priče, da ga iznenadim — ono što sam radio najbolje i što je on obožavao.

Kad sam se vratio kući, zatekao sam ženu u suzama. Mislio sam da se pridružila mojim osjećajima toga dana. Nije. Bila je očajna zbog našega psa, desetogodišnjeg američkog labradora, već starčića, koji tri dana nije htio jesti, a ona nije mogla naći rješenje.

Čak se i posjet psećeg doktora — nikad ga nisam unaprijedio u veterinara — pretvorio u uobičajenu noćnu moru ljudske medicine: plaćeni pregled, recepti, laboratorijske pretrage, a on u svom sjajnom novom autu dok sam ja stajao i divio se kako je pametan.

Stoga sam istražio problem i našao uzrok. Žena je promijenila marku granula na kojima je odrastao: golemu vreću od 10 kila, bogatu vitaminima i reklamiranu posvuda, tvrtke koju sam vrlo dobro poznavao, za skromnu svotu od 25 dolara.

Elisabetta, moja žena, isprobala je novu marku koja je bila jeftinija, s američkom labradoricom na vreći, i mislila je da će ga time osvojiti. Nije. Htio je onu marku, i samo onu.

Žena je mislila da je zafrkavam, ali kad sam uzeo šaku novih granula i stavio ih u staru vreću, počeo je jesti — a onda je odmah nakon prvog zalogaja stao i pogledao me, kao da kaže da ga nikad neću uspjeti prevariti.

Smijao sam se kao lud cijeloj toj situaciji, žena je plakala jer je mislila da pas umire, a kći, uhvaćena između nas, govorila nam je da smo oboje idioti.

Uzeo sam psa na povodac i otišli smo u šetnju, sve do izloga trgovine hranom za kućne ljubimce. Ondje, baš u izlogu, bila je njegova marka. Nije to skrivao: mašući repom i laveći, rekao mi je da želi upravo to.

Zastao sam da mu objasnim da prolazimo kroz teška vremena, da je marka koju toliko voli bila predmet jednog od mojih uspona i da ću ga možda jednoga dana dati imenovati direktorom toga odjela — ali da će zasad morati prihvatiti situaciju.

Bio je pas, da, i oko toga se svi možemo složiti. Ali imao je jednu prednost: bio je Amerikanac, i to mu je davalo prednost pred svim ostalim psima na svijetu.

Vratili smo se kući i počeo je jesti, a žena je, umirući od znatiželje, htjela znati što se dogodilo.

Rekao sam joj da sam mu obećao da će voditi odjel PET&FOOD jedne multinacionalne kompanije u Cincinnatiju, i on mi je povjerovao — jer kad netko tko se zove Frega nešto kaže, bolje vam je naćuliti uši i uvijek pretpostaviti da bi se to moglo ostvariti.

Ferdinando